Episkop slavonski Jovan: U toku pobuna diletanata, posle saopštenja Sinoda osjećam se kao Đordano Bruno

Ja sam od države, po stručnoj osnovi, postavljen na mjesto predsjednika Upravnog odbora državne institucije koja se bavi pitanjem žrtava Drugog svjetskog rata, pa i njihovim brojem, rekao ep. Jovan.

 

У загребачком „Глобусу“ објављен је опширан интервју са епископом пакрачко- славонским Јованом. „Стање ствари“ доноси изводе из тог разговора.

(…)

Ovo ljeto postao je politički kontroverzan i kad je objavljen njegov istup na skupu u Zagrebu na kojem je, kako su mediji objavili, prozvao Srbiju i Republiku Srpsku da, preuveličavajući broj žrtava Jasenovca, provode revizionizam kao državni projekt. Neobično je što je ta izjava, stara četiri godine, tek sada izazvala pozornost javnosti pa su napadi na njega, od Banja Luke do Beograda, došli do takvih razmjera da se peticijom tražila njegova smjena. Najoštriji je bio akademik Vasilije Krestić, jedan od tvoraca Memoranduma SANU koji je prethodio ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Za njim nije puno zaostajao ni lider bosanskohercegovačkih Srba Milorad Dodik.

Vladika Jovan nije djelovao nimalo uznemireno. S ponosom nam je pokazivao novu zgradu biblioteke koju uređuje u kompleksu manastira i okolne kuće koje SPC otkupljuje od mještana Jasenovca i tako stvara vjersku komponentu Spomen-područja Jasenovac i najvećeg stratišta u Drugom svjetskom ratu.

(…)

Upravo je vaša teza o revizionizmu kao državnom projektu, izgovorena pre nekoliko godina, izazvala buru u javnosti Republike Srpske i Srbije. Stojite li i dalje iza teze o revizionizmu kao državnom projektu?

– To sam izgovorio na jednoj tribini zagrebačkog Privrednika na kojoj je sudjelovao Institut za savremenu istoriju iz Beograda i u dosta drugačijem kontekstu od onog kako je predstavljen. Ta moja izjava bila je postavljena kao retoričko pitanje. Postavio sam pitanje šutnje struke pred pojavom Gideona Greifa kao autentičnog revizionista koji je uništio svoju karijeru tvrdnjama da je u Jasenovcu pobijeno milijun i četiri stotine ljudi, i miješanjem u oblasti u koje je apsolutno neupućen. On je bio svetski poznati historičar i vrlo priznati istraživač jednog aspekta Auschwitza, za koji je subspecijaliziran; stoga je u struci zavladala zapanjenost i čuđenje kada se on prihvatio nečega kao što je Drugi svjetski rat u Jugoslaviji i Jasenovac, o čemu niti je imao niti ima blagu predstavu. O tome ne zna ništa pa se priklonio krajnje revizionističkim stavovima, koje su mu podastrli njegovi naručioci. A struka je šutjela. Ja sam ih pitao zašto se ne oglašavaju, pitao sam ih retorički: je li to državni projekt, pa šute? No, ni u jednom trenutku to nije bio državni projekt ni Srbije ni Republike Srpske, ali su postojali ljudi koji su svoj lični projekt s Greifom pokušali nametnuti državi.

Gideon Greif više nigde nije u slici i sada je u toku veliki lom u kojem se napušta desetljećima star narativ. To boli. Veliki rast Muzeja žrtava genocida s novim direktorom na čelu i to što je Vlada Srbije u četvrtak 21. IX. tom Muzeju dodelila Jajince u Beogradu na upravu su samo neki od znakova novog pristupa.

Zašto prije četiri godine nije bilo nikakve reakcije, nego sada?

– To bih i ja volio znati. Sve upućuje na to da je ovo sad neka veća i ozbiljnija akcija u pitanju.

Prema objavljenoj izjavi Sinoda SPC-a, vama je zabranjeno da govorite o toj temi? Kako to tumačite?

– Već su me pitali kako se osjećam posle toga, pa sam u šali rekao kao Giordano Bruno. Pritom sam ja od države, po stručnoj osnovi, postavljen na mjesto predsjednika Upravnog odbora državne institucije koja se upravo bavi pitanjem žrtava Drugog svjetskog rata, pa i njihovim brojem. Za dalje pitajte Sinod.

Nedavno ste bili u Mostaru na crkvenom skupu na kojem je bilo mnogo vladika iz vrha SPC-a. Jeste li razgovarali o ovom slučaju?

– U Crkvi se sve nastavlja svojim putem. Patrijarh Porfirije mi je najavio svoj skori posjet Jasenovcu.

Očito se želi smiriti tenzije i izbjeći daljnje sukobe. Ali u javnosti nije tako. Pojavila se i peticija protiv vas.

– Nije prva.

Kako komentirate javno pismo akademika Vasilija Krestića protiv vas?

– Suština je što se sada lomi stari komunistički narativ i stvara novi, podoban prije svega samim žrtvama (jer je ovaj komunistički imao za temu skoro isključivo zločince i politički obračun), a znanstveno utemeljen. I to se ne doživljava lako. Također, u toku je pobuna diletanata. Ovom temom decenijama se nisu bavili ni šefovi katedri povijesti ni direktori historijskih instituta, a uglavnom ni šefovi država. Gledalo se kako da se preživi 22. travnja i odradi komemoracija u Jasenovcu ili gdje već. Kako se time niko ozbiljan nije bavio, nadajući se valjda da će Jasenovac nestati ako ga se ne bude spominjalo, tako otvoreni prostor su ispunili diletanti, naročito tamo gdje žive preživjeli logoraši i potomci žrtava, i gdje se tema Jasenovca i stradanja ne može izbjeći.

No, diletantizacija je počela još osamdesetih godina, kada je Vladimir Dedijer otvorio do tada nepoželjne teme i usput zamutio stvar do beskraja. On je iz svijeta došao s definicijom genocida koju je Jean Paul Sartre napravio za potrebe Russellova suda. Ta definicija je bila drugačija, mnogo šira, od definicije genocida koju je dao UN, i time je potpuno zbunio jugoslavenske intelektualce koji su počeli vjerovati da je genocid sve i svašta. Dakle, ti zbunjeni diletanti su već decenijama prisutni i zauzjeli su neke pozicije, najviše u medijima, a sada se pojavljuju profesionalci – spomenuti razvoj Muzeja žrtava genocida npr. – što diletante, naravno, iritira. Profesionalci ne daju bombastične izjave i ne lažu javnost, nego rade: Muzej žrtava genocida je našao gotovo mitski spisak Dijane Budisavljević npr. Također, činjenica je da su se puno puta na raznim nivoima radili popisi žrtava rata, ali oni nikada nisu bili objedinjeni; sam SPC je popise radio u tri navrata. Ni to nije sistematizirano. Dakle, materijala ima i predstoji veliki i težak rad. Dakako da to daje novi ton u javnosti, koji diletantima nije po volji jer gube pozicije koje nikada ne bi stekli da se Jasenovcem bavilo onako kako priliči.

Kako komentirate otkrića u Hrvatskoj po kojima se mnoga imena na popisima žrtava preklapaju, ponavljaju, od kojih su neki preživjeli rat?

– Standardna metoda revizionista je da pronađu dvije-tri greške i onda na temelju njih pokušavaju srušiti sistem. Naravno da ima grešaka, no službeni popisi žrtava su vrlo solidni, i oni se neprekidno dopunjavaju i dorađuju. Vjerujte da stručnjaci Muzeja žrtava genocida i Spomen-područja Jasenovac sve uzimaju u obzir i proveravaju. Ali kad netko kaže da ulaz u Jasenovac nije bio ovdje, nego deset metara dalje, time ne može srušiti činjenicu da je Jasenovac kao sustav koncentracionih i logora smrti postojao.

Najviše zabune izazvao je popis žrtava iz 1964. godine koji je na svom sajtu objavio njujorški Jasenovac Research Institute, jedna mala nevladina organizacija koja je pritom “disclaimer” o porijeklu spiska objavila na dosta neprimjetnom mjestu. Zbog imena institucije neki su mislili da se popis odnosi samo na Jasenovac i čudili se otkud njihovi rođaci tu kad su stradali negdje drugdje. A tek nedobronamjerni…

Kako komentirate otkrića to što vas je najoštrije napao Milorad Dodik? To je napad s pozicije vlasti, što ima drugačiju težinu od neke peticije?

– Milorad Dodik i ja smo manje-više selo do sela, tu u Lijevču. Tamo su svađe oko međe vrlo nezgodne, a ova svađa o kojoj govorite intenzitetom nije ni blizu takve jedne.

Što misle relevantni izraelski povjesničari o Jasenovcu i ovim našim polemikama?

– Pa, misle recimo da je Gideon Greif “copycat”. Jedna osoba iz Srbije je vidjela kako u hrvatskom okviru funkcionira Esther Gitman i dovela je Greifa da bude srpska verzija istoga. Esther Gitman je čisti soft revizionist: otišavši u penziju, odlučila je doktorirati na holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije na City University in New York, na kojem nije bio nitko tko se razumije u prostor Balkana. Ona sama govori kako je odlučila “oprati” Alojzija Stepinca. To se zove Hofjude, što je ružan izraz za dvorskog Židova koji služi da dâ jevrejski legitimitet nekom političkom ili kakvom drugom projektu. Gideon Greif je njezin srpski pandan. I jedno i drugo su paradržavni projekti koji se pokušavaju nametnuti državi, svako sa svojim patronom i s manje ili više uspjeha, oboje s nikakvim ili skoro nikakvim znanjem o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji: dok je Greif u jednom javnom govoru u Beogradu tri puta pomiješao Slavoniju i Sloveniju, Esther Gitman je u doktoratu objavila kao dokument jednu od tri Stepinčeve propovijedi protiv rasizma, ali iz partizanskog izvora. I kao i svaki partizanski dokument, i ovaj završava sa “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ona u svom komentaru na engleskom kaže kako se, eto, vidi kakav je Stepinac bio antifašist, time što je na kraju propovijedi to uzviknuo. Što na to reći?!

Nasuprot tome, dr. Efraim Zuroff je ozbiljan izraelski historičar i često se kreće po ovim prostorima; isto tako i po prostorima Baltika. Ono što govori Zuroff nije samo iz njegove glave, nego predstavlja sukus onoga što smatra nauka o holokaustu u Izraelu, prvenstveno Međunarodni institut za proučavanje holokausta u Yad Vashemu. Želi li neko doznati što izraelska nauka misli o našim temama, naročito o broju jasenovačkih žrtava, trebalo bi da pita njega.

(…)

Zdravko Milinović

Наслов и приређивање: Стање ствари