Дипломатија и политика пре јапанског напада на Перл Харбор (7. децембар 1941.) или зашто је Јапан напао америчку пацифичку флоту на Хавајима?

U suštini i na početku krize na Dalekom istoku, administracija SAD se za vreme intervencije Japana u Kini zalagala u principu za održavanje mira u regionu Azija-Pacifik kako bi se politička i vojna pažnja Vašingtona mogla usmeriti na situaciju u Evropi koja je tada Americi bila mnogo važniji geopolitički region od Azije. Zbog toga se administracija SAD ograničila na proteste prilikom japanske invazije na Mandžuriju i kasnije glavne delove Kine. Međutim, kada je Japan 27. septembra 1940. ušao u savez sa nacističkom Nemačkom i fašističkom Italijom, Vašingtonu su odjednom postale jasne veze između političkih i vojnih događaja u Evropi sa onima na Dalekom istoku u Aziji. Japan, sada direktni nemački saveznik, sa ugovornim obavezama prema Berlinu i Rimu i obrnuto, je oštrije napadan od strane administracije u Vašingtonu pa je tako bio i podvrgnut krajnje teškim ekonomskim sankcijama koje su za Japan faktički bile smrtonosne.

Vašington je godinu dana (decembra 1940.) pre Japanskog napada na Perl Harbor (decembra 1941.) bio veoma uznemiren rastućim japanskim ratobornim tonom koji je bio proizvod rastućeg američkog imperijalizma na području Azija-Pacifik još od 1898 a koje je Japan smatrao još od kraja 19. stoleća kao svoje imperijalno područje po ugledu na zapadne velike sile koje su imale svoje imperijalne uticajne i kolonijalne sfere. Stoga je američka vlada uvela embargo na prodaju starog gvožđa i ratnog materijala Japanu iako do tada Vašington nije postavljao nikakve barijere u svojoj trgovini sa Japanom tako da je u Japansko-Kineskom ratu koji je Japan započeo 1937. (i trajao do 1945.) Kina mogla sa pravom da prigovara da su vojno-političke aktivnosti Tokija za vreme prve tri godine rata, ekonomski bile inspirisane zbog ovakve anti-japanske politike Vašingtona kome je u osnovi krajnji cilj bio da natera Japan da prekine vojne aktivnosti u Kini. Međutim, to je konkretno značilo da se Japan morao odreći ideje o stvaranju svog azijsko-pacifičkog carstva u korist Francuske, Velike Britanije, Holandije i Amerike koje su u to vreme već imale svoje kolonije u ovom delu sveta.

U svakom slučaju, SAD su na slučaju Japana primenile nov način vođenja diplomatije a to je bio metod ekonomskog pritiska radi postizanja političkih ciljeva. Ovde se mora napomenuti da je politika uvođenja ekonomskih sankcija protiv neke države bila sporna još od samog osnivanja Lige nacija nakon Prvog svetskog rata. Konkretno, uvođenje sankcija je od strane „međunarodne zajednice“ protiv Italije 1935. bilo bezuspešno i to sa izuzetno mnogo namernih nedostataka, pogotovo od strane Velike Britanije, tako da one za vreme tzv. Abisinske krize (1935.‒1936.) nisu donele nikakve pozitivne rezultate. Međutim, za razliku od Italije, ekonomske sankcije SAD protiv Japana, bar na onaj način na koji su bile uvedene protiv Japana, morale su (prema verovanju u Vašingtonu) da postignu svoj cilj.

Međutim, pokazalo se da su anti-japanske ekonomska sankcije postigle u Tokiju kontra efekat. Japan je 9. aprila 1941. na vlastitu inicijativu podneo jedan diplomatski predlog Vašingtonu kako bi se političke tenzije između dve zemlje rešile. Naime, Tokijo je tražio da SAD pomognu Japanu da dobije neophodne sirovine iz Holandske Indije (danas Indonezija) i u tom slučaju Japan bi bio spreman da potpiše mirovni ugovor sa Kinom. Obzirom da je ovaj diplomatski predlog bio odbijen, Japan je u julu 1941. proširio svoju političku i vojnu kontrolu sa severa na jug Indokine i to u kontekstu ublažavanja američkih ekonomskih sankcija. Drugim rečima, cilj Japana je bio da zauzme ona mesta koja su po stavovima japanskih vojnih stručnjaka bila od vitalnog značaja za vojne operacije oslobađanja Jugoistočne Azije od zapadnih kolonizatora. Japan je naravno, iskoristio situaciju koja mu se ukazala zbog očajničkog položaja u kome se našla Francuska u Indokini nakon kapitulacije pred Nemačkom maja 1940. jer Pariz nije mogao da pruži bilo kakvu pomoć lokalnim francuskim kolonijalnim vlastima bilo gde u svetu pa tako i na prostoru Azije-Pacifika. Tako je Japan bez ikakvog otpora zauzeo, ili kako se predstavljao, oslobodio, Francusku Indokinu u julu 1941. Bio je prijateqski dočekan od strane lokalnog stanovništva koje je verovalo u oslobođenje od zapadnoevropskog kolonijalnog ropstva.

U to vreme je administracija F. D. Ruzvelta (FDR) tražila od Japana da ispuni pet uslova po pitanju smirivanja tenzija na Dalekom istoku: 1) Japan mora povući svoje vojne trupe iz Kine i obećati da više neće napadati nijednu zemlju u Aziji; 2) Vlada u Tokiju se nesme mešati u interne stvari drugih zemalja; 3) U Kini bi svaka zemlja, ne samo Japan, mogla neometano trgovati; 4) Nijedna zemlja ne sme silom promeniti status quo na Dalekom istoku; i 5) Japan mora napustiti Trojni pakt sa Nemačkom i Italijom. Međutim, ovi uslovi nisu u isto vreme važili i za četiri zapadne kolonijalne sile na Dalekom istoku: SAD, Francusku, Holandiju i Veliku Britaniju, već samo za Japan koji je na osnovu ovakvih zahteva opravdano shvatio da mu zapadne imperijalne sile nedozvoljavaju pristup zemljama Dalekog istoka – bogati region koji su prisvojili isključivo za svoje kolonijalne potrebe.

Japanska administracija, konkretno ministar spoljnih poslova Japana, Matsuoka, je nakon dužeg razmišljanja formulisao diplomatski protivpredlog. On je prećutao stav Japana prema Nemačkoj što je značilo konkretno da Japan nema nameru da napusti Trojni pakt. Tražio je da Amerikanci prinude Kineze na japanske uslove mira. Na kraju je odbio zahtev da Japan ne dira region Jugoistočne Azije koji je već bio pod kolonijalnom upravom i eksploatacijom zapadnih imperijalnih država. Japan je upravo tada sa SSSR-om sklopio ugovor o neutralnosti tako da se Japan bar sa te strane nije morao bojati negativnih uticaja. Drugim rečima, Kina nije mogla očekovati pomoć od strane Staljina. U praksi, ukoliko bi japanske vojne trupe hermetički zatvorile i južnu granicu za pomoć Kini sa područja britanskih kolonija, Kina bi ubrzo bila primorana na kapitulaciju. Ali, da bi se to dogodilo, Japan je kao prvo morao da zauzme Francusku Indokinu. Vašington je u tom kontekstu obavestio Tokijo da se sa Japanom ne može sarađivati dok je Matsuoka ministar spoljnih poslova tako da je Japan odlučio da ga zameni sa novim ministorm – Toyodom, koji je u principu bio spremniji za dijalog sa SAD.

Međutim, Japan koji je procenio da od diplomatije neće biti mnogo koristi, 25. jula 1941. je okupirao Francusku Indokinu u nameri da Kinu potpuno izoluje od ostatka sveta. Francuska Indokina je u japanskim rukama bila odlična geopolitička baza za japanske vojne operacije protiv Holandske Indije, britanske Majale i britanskog Singapura. U suštini, SAD su želele da spreče Japan da ovlada Jugoistočnom Azijom koja je bila veoma bogata sirovinama kao što su nafta, guma, i kositrom. Ako bi Japan zauzeo ova područja, kao što se to desilo 1942., ne bi zavisio od SAD u pogledu nafte. Nafta je bila glavno oružje u rukama SAD protiv Japana sa kojim su amerikanci mogli da Japan drže u pokornosti sem u slučaju da Japan ne počne rat protiv SAD. Osim toga, i SAD je bila potrebna guma iz Holandske Indije pa je stoga Vašington prekinuo trgovačke odnose sa Japanom.

U takvim okolnostima SAD su prekinule trgovačke odnose sa Japanom kojima su se priključile Holandija i Velika Britanija. Ovakav razvoj dogadjaja je potpuno ugrozio japansku privredu i dalje funkcionisanje države. Tada je Japanu bilo potpuno jasno da ako ove tri zapadne kolonijalne sile ne ukinu embargo nad Japanom, Japanu u tom slučaju ostaje samo jedna opcija a to je rat kako bi se silom prokčio put do naftonosnih polja i drugih neophodnih sirovina (kaučuk) u Jugoistočnoj Aziji. Ovakav razvoj situacije bi, međutim, sigurno prouzrokovao rat sa SAD.

U to vreme je američka štampa izražavala nepokolebljive želje da se ne uđe u rat protiv Japana i zadrži neutralnost. Mnogi Amerikanci su tada strahovali da se SAD preko sporednog rata sa Japanom mogu uvući u rat protiv Nemačke. Drugim rečima, bilo je dosta onih koji su se bojali da je krajnji cilj američke administracije F. D. Ruzvelta (FDR) da preko rata sa Japanom uđe u rat protiv Nemačke a zarad spasavanja Jevreja u Evropi. Logika je bila jednostavna: ukoliko SAD objave rat Japanu, automatski bi Nemačka objavila rat SAD. Trebalo je samo direktno isprovocirati Japan kao direktnog agresora na SAD i SAD bi se indirektno našle u ratu protiv nacističke i antisemitske Nemačke. Upravo ono što je administracija F. D. Ruzvelta (32-gi predsednik SAD od 1933 do 1945) i želela. Shodno tome, napad na američku pacifičku flotu na Havajima je bilo idealno rešenje, tj. povod za Vašington da uđe preko rata sa Japanom, faktički, u rat sa nacističkom Nemačkom. Treba se podsetiti da je F. D. Ruzvelt (čiji je otac bio biznismen iz jevrejskih krugova) počeo svoju karijeru kada ga je 1915 Vudro Vilson (Jevrejin) postavio za pomoćnika sekretara mornarice 1915. A u to vreme (1941) je u Evropi holokaust u kome se Jevreji masovno ubijaju. Amerikanci nisu sigurno bili voljni da zbog holokausta ginu u Evropi. Zato je Ameriku trebalo zaobilaznim putem uvući u rat protiv antisemitske Nemačke. Taj zaobilazni put se zvao Japan koji je od 1940 imao trilateralan ugovor sa Nemačkom i Italijom o automatskom ulasku u rat ukoliko je jedna od ove tri države u ratu sa nekom drugom državom.

Japanska vlada se nadala da bi u slučaju direktnih razgovora sa FDR moglo doći do prihvatljivog rešenja za obe strane. Sam FDR je bio za organizovanje bilateralne konferencije na najvišem nivou, ali su američki savetnici za spoljne poslove želeli da unapred imaju dokaze da će Japan biti voljan da prihvati američke zateve. Ustvari, američka administracija je u ovoj diplomatskoj inicijativi Japana videla njegove znakove slabosti jer joj se činilo da u tom trenutku Japan zazire od rata protiv SAD. Vašington je tada smatrao da je sazrelo vreme da se pitanje Kine i problemi na Dalekom istoku definitivno regulišu u američku korist nadajući se da će Japan ispuniti sve američke zahteve zbog teške ekonomske situacije u kojoj se nalazio usled ekonomskog embarga zapadnih kolonijalnih sila. Međutim, bez obzira na tešku ekonomsku situaciju, japanska vojska je odbila da se povuče iz Kine. Pokazalo se na kraju da nijedna od dve strane nije bila spremna za postizanje dogovora u vidu kompromisa – niti Japan, niti SAD. Što se tiče Japana, civilna administracija je bila spremna da prihvati američke zahteve ali je to japanska armija bezkompromisno odbijala da prihvati.

Predsednik FDR je zauzeo čvrst stav u pogledu novonastale krize u Francuskoj Indokini i uveliko pojačao ekonomski rat protiv Japana. Konkretno, zamrznuo je japansku imovinu u SAD i započeo politiku koja će konačno dovesti do embarga na prodaju nafte i čelika Japanu što je značilo smrtni udarac za japansku ekonomiju i samim tim društveni život. Ovo je bila ključna tačka u razvoju krize na relaciji Japan-SAD jer je američka vlada u Vašingtonu krucijalno zaoštrila svoju politiku prema Japanu tako da na kraju Japan nije imao mnogo izbora da se izvuče iz klješta američke politike. SAD su ovaj političko-ekonomski potez učinile na iznenađenje mnogih mađu zaiteresovanim stranama u politici pacifičke Azije, uključujući i sam Japan. Vašingtonska administracija je preduzela ovakve ekonomsko-političke korake pre nego što je došlo do promene raspoloženja u SAD prema ratu sa Japanom ali dobro znajući da će Japanu pričiniti ogromne ekonomske i socijalne štete tako da će iz tog razloga Japan morati adekvatno da reaguje.

Japan je vrlo brzo osetio rezultate ovakvih američkih sankcija a posebno po pitanju zabrane uvoza nafte. Podsetimo se da Japan nije imao, kao ni sada, skoro nikakve prirodne resurse a pogotovo naftu kao ključni energent. Ukidanje sankcija Japanu na uvoz nafte za Tokijo je tada bilo pitanje života ili smrti za nacionalnu ekonomiju. Stoga je Japan morao nešto konkretno da preduzme: ili da ovaj problem reši diplomatskim ili ratnim putem. Problem za Japan je bio u tome što se rešenje ovog pitanja nalazilo ne u njegovim već u rukama Vašingtona. Tada (u leto 1941.) je Japan raspolagao zalihama nafte za dve godine funkcionisanja ekonomije uključujući i ratne uslove. Japan je u ovakvoj situaciji bio bez mogućnosti da uveze naftu kako iz SAD tako i iz neke druge zemlje. Drugim rečima, Japan je usled američkih sankcija bio odsečen od ostatka sveta po pitanju uvoza sirovina ne samo nafte. Da problem za Japan bude još veći, američkom ekonomskom embargu protiv Japana su se pridržili i Britanska Imperija kao i Holandija u Indoneziji. Indonezija je, inače, bila bogata kaučukom od koga su se proizvodile gume. Tokijo je konačno shvatio da nije bio sposoban da između ovih zapadnih kolonijalnih sila postavi klin. Japan je takođe bio svestan da je imao energetskih zaliha na ograničeno vreme a nakon toga njegova kolonijalna politika u Kini kao i ekonomski život u samom Japanu bili bi gotovi. Stoga je Japan morao što pre da nešto konkretno uradi a glavni neprijatelj su mu bile SAD i dodatno Velika Britanija i Holandija (Nizozemska) sa svojim kolonijama u regionu Azija-Pacifik koje su kontrolisale proizvodnju i izvoz vitalnih energetskih i drugih ekonomskih sirovina. Drugim rečima, Tokiju je bilo jasno da je direktan vojni sudar sa SAD bio neizbežan ukoliko je Japan želeo da obezbedi svoju ekonomsku nezavisnost za budućnost.

Sa američke strane, FDR je politiku SAD prema Japanu direktno usmerio samo u jednom smeru – rat. Naravno, američki predsednik svoju ratnu odluku nije javno objavio tako da je američka javnost, iako uznemirena zbog razvoja situacije sa Japanom, i dalje želela mir i verovala da ga isto želi i sam FDR. Američka administracija je sa svoje strane, da bi se rat izbegao, tajnim diplomatskim kanalima zahtevala od Japana čvrste garancije da će Tokijo drastično promeniti svoju politiku prema Kini i Jugoistočnoj Aziji uopšte, tako da bi samo zapadne sile bile kolonijalni gospodari u ovom delu sveta. Vašington je, ipak, pogrešno procenio da će američke ekonomske sankcije protiv Japana dovesti do rata Japana protiv Velike Britanije i Holandije ali ne i samih SAD obzirom da su ekonomski resursi kojima je Japan smrtno težio bili u kolonijalnim rukama Londona i Amsterdama na prostoru Jugoistočne Azije što je u osnovi bilo tačno. Vašington je u stvari igrao prljavu igru sa svojim zapadnim saveznicima u regionu, tj. u britanskoj Malaji i Holandskoj Istočnoj Indiji jer je znao da u slučaju rata Japana protiv Velike Britanije i Holandije neće moći da im pomogne usled američkog Zakona o neutralnosti i stoga bi se Amerika morala držati po strani dok bi Japan pregazio britanske i holandske kolonije u regionu Azija-Pacifik što se konkretno i dogodilo 1942.

Japan je predložio da se sa SAD postigne konačni sporazum kako bi se otklonila potreba za ratom što je administracija u Vašingtonu prihvatila kako bi stupila u pregovore. Nova vlada Japana pod vođstvom generala Toya je zahtevala da japanske trupe ostanu u severnoj Kini najmanje u narednih 25 godina. Iz preostalog dela Kine japanske trupe bi se povukle u roku od dve godine nakon potpisivanja sporazuma sa SAD. Ipak, Amerikanci su procenili da Japan nije želeo da potpuno evakuiše svoje trupe iz Kine. Takođe, Japan je odbijao da se povuče iz sporazuma o Trojnom paktu. Japanske diplomate su pokušavale da uvere američku administraciju kako savez sa Nemačkom i Italijom nije obavezivao Japan ni na što, tako da SAD nisu imale razloga za zabrinutost.

Amerikanci, međutim, nisu prihvatili japanski predlog, a ovakav stav Vašingtona je proizilazio iz činjenice da je američka obaveštajna služba provalila japanske šifre tako da je Vašington unapred znao kompletnu prepisku između japanske ambasade u SAD i Tokija i obrnuto. Tako je američka administracija mogla konstantno da izaziva Japan na ratni pohod. Sa ovim obaveštajnim šifrovanim porukama su sa američke strane bili obavešteni predsednik FDR, državni sekretar, ministar rata i general Maršal. Svi su oni, da bi sačuvali tajnu, na licu mesta uništavali svaku poruku pošto bi je pročitali. U svakom slučaju, Vašington je tražio od Japana potpunu evakuaciju Kine kako bi Kina postala potpuno nezavisna (bar od Japana) i istupanje iz Trojnog pakta što je u osnovi za Japan tada bilo neprihvatljivo.

Administracija SAD je ispravno procenila da će u ove vitalne pregovore sa Japanom, kako bi se izbegao rat, biti uključene i Velika Britanija i Holandija koje su bile izuzetno zainteresovane za sudbinu Dalekog istoka, tj. svojih kolonija u ovom području. Vašington je posebno detaljno obaveštavao London kako napreduju pregovori. Britanski PM Vinston Čerčil je lično bio protiv toga da se pruži otpor ali stoga jer je imao mnogo manje jasne predstave o Japanu i čitavoj geopolitičkoj situaciji na Dalekom istoku. Stoga je do samog kraja pregovora bio uveren da će Japan konačno da popusti. Pogrešio je i rat na Dalekom istoku ga je jednostavno iznenadio. Velika Britanija, kao i Holandija za taj rat nisu bile spremne tako da je Japan njihova kolonijalna carstva vrlo brzo pregazio nakon Perl Harbora.

Ovi pregovori sa Japanom su optočeli u julu 1941. da bi u novembru dostigli svoj vrhunac ali i konačan krah. Japan je u ove pregovore polagao veoma malo nade i u njih je ušao praktično iz diplomatskog očajanja iako su ga ekonomske sankcije teško pritiskale. Bez obzira na jaku antiratnu struju u Japanu, japansku spoljnu politiku su u to vreme uglavnom vodili generali i admirali od kojih su većina došli do zaključka da je za Japan rat jedina politika koja pruža nadu za opstanak japanske države. Ovaj krug japanskih diplomata i ostalih uticajnih ličnosti je bio podstaknut svojim razgovorima sa Hitlerovom Nemačkom, koja je u ovim mesecima insistirala na tome da Japan mora da napadne britanske kolonije na Dalekom istoku a naročito u Singapuru. U isto vreme, Berlin je obaveštavao Tokijo da bi ta operacija bila laka za realizaciju što se i potvrdilo sledeće 1942. Nemačka i Japan su zajedno došli tada do zaključka da je rat protiv zapadnih kolonijalista na Dalekom istoku bio neizbežan i da je stoga bilo bolje za Japan da zarati što pre.

Vašingtonska administracija je u novembru 1941. konačno shvatila da diplomatski razgovori sa Japanom nisu doneli nikakve plodove. Formalno, diplomatski pregovori sa Japanom su bili prekinuti zbog krize vlade u Tokiju jer je japanski umereni premijer, princ Konoje, podneo ostavku a na njegovo mesto postavljen general Tojo Hideki koji je ispoljavao otvoreni prezir prema SAD. Japanska vlada je pregovarala, ali se u principu odlučila za rat. Tokijo je bio spreman da vidi šta SAD nude kako bi se izbegao rat. Vašington je bio spreman za rat sa Japanom ali je i dalje formalno nastojao da svojim diplomatskim manevrima očuva mir. Tako su SAD iznele krajem novembra 1941 svoju poslednju ponudu za mir Japanu – ukidanje embarga na uvoz nafte i čelika. Japan je zauzvrat trebao da da teritorijalne garancije ali nije bilo jasne konkretno kakve. Prvi predlog je bio da se sa Japanom postupi blago. U tom slučaju, povlačenje japanske vojske iz Indokine bi bilo dovoljno. Postojala je objektivna nada da bi ovakvo rešenje konačno dovelo do potpunog povlačenja japanske armije sa azijskog kopna, ali ovu mogućnost nije trebalo niti požurivati niti na njoj direktno insistirati u okviru neposrednih uslova sporazuma.

Međutim, uključio se kineski lobi. Vođa kineskih nacionalnih snaga, Čang Kajšek, je bio obavešten o ponudi. Bio je besan i smatrao je da je bilo malo verovatno da bi Kina bila u stanju da se bori protiv Japana. Telegrafisao je u London i uspeo da na svoju stranu pridobije britanskog premirera Vinstona Čerčila. Čang Kajšekovo obraćanje britanskoj vladi je konačno uslovilo da London pooštri uslove Japanu tako da se od Tokija sada zahtevalo da evakuišu ne samo Indokinu već i kompletne teritorije koje je Japan okupirao u Kini. A Japan je te teritorije (Mandžurija) okupirao iz čisto ekonomskih razloga. Ako bi ih Japan napustio, to bi za Japan značio veliki ekonomski poraz. SAD bi zauzvrat ukinuli Japanu embargi na kupovinu i uvoz nafte.

Japanski Prince Konoje, tada premijer Japana, je predložio britanskoj vladi da ove dve države treba da zaključe privremeni politički pakt na osnovu kojeg bi Japan pristao da neuđe u rat protiv SAD čak i pod uslovom da američke aktivnosti dovedu do rata sa Nemačkom na prostorima Atlantskog okeana. To bi konkretno značilo da Japan ne bi preuzeo potpisane obaveze iz Trojnog pakta iz 1940. sa Nemačkom i Italijom. Da se podsetimo da je geopolitička suština ovog Trojnog pakta bila u tome da se SAD odvrate od vojnih intervencija u nemačkom ratu u Evropi (Nemačka nije ratovala van Evrope i kasnije Severne Afrike, tj. francuskih i engleskih kolonija u Severnoj Africi) pod pretnjom vojnog sukoba sa Japanom. Ova japanska diplomatska inicijativa nije bila prihvaćena.

Japanska vlada je 1. novembra 1941. donela odluku da se do 30. novembra mora postići saglasnost sa SAD. Japan je predlagao novi kompromis kao privremeno rešenje: Japan bi se povukao iz južnog dela Indokine ako Velika Britanija, SAD i Holandija (Nizozemska) obustave ekonomski embargo. Nakon mirovnog ugovora sa Kinom, Japan bi svoje trupe povukao i sa prostora severne Indokine. Međutim, SAD su ostale pri svom stavu da Japan momentalno povuče sve svoje trupe iz Kine. Konačno, FDR je poslao kasno uveče 6. decembra 1941. pismo japanskom caru, ali je pismo stiglo do cara kad je rat već počeo sledećeg jutra. Ipak, u ovom pismu FDR nije spominjao japansku okupaciju Kine niti sudelovanje Japana u Trojnom paktu.

Japan je 7. decembra 1941. poslao notu u kojoj je objavio da su diplomatski pregovori propali. Posledica ovakvog razvoja diplomatije je bilo japansko bombardovanje (dela) američke Pacifičke flote u Herl Harburu istog dana, ili bolje rečeno bombardovanje onog dela flote koju su Amerikanci ostavili na Havajima da bude bombardovan kao izgovor za objavu rata Japanu. Bombardobanje je bilo posledica, bar sa japanske strane, činjenice da su diplomatski pregovori propali. Treba napomenuti da je američka administracija što se tiče bombardovanja Perl Harbora bila zbunjena smatrajući da je po sredi neka greška jer je po procenama Vašingtona Japan trebalo da bombarduje britansku koloniju Singapur a ne američki protektorat – Havaje (Havaji tada nisu pripadali SAD. To su postali zajedno sa Aljaskom 1950). Može se predpostaviti da su se Japanci konačno odlučili da bombarduju američku Pacifičku flotu (tj. njene delove ostavljene u Perl Harboru) najverovatnije zato jer nisu uspeli da od SAD diplomatski izvuku korist za sebe. U svakom slučaju, ostaje generalni utisak da su SAD sa svojom diplomatijom učinile sve da dođe upravo do ovakvog razvoja situacije u regionu pacifičke Azije ne toliko zbog Japana već prevashodno radi ulaske Nemačke u rat protiv SAD. Tako je Japan američkoj administraciji poslužio kao odskočna daska za rat protiv antisemitske nacističke Hitlerove Nemačke u kojoj je već besneo holokaust protiv Jevreja kao i na okupiranim nemačkim teritorijama u Evropi.

Напомена: Аутор текста не сноси никакву моралну, политичку, научну, материјалну и правно-судску одговорност за тачност изнетих информација и ставова у чланку/тексту.

Др Владислав Б. Сотировић

Бивши универзитетски професор (Вилњус, Литванија)

Истраживачки сарадник Центра за геостратешке студије (Београд, Србија)

Истраживачки сарадник Центра за истраживање глобализације (Монтреал, Канада)

sotirovic1967@gmail.com

© Владислав Б. Сотировић 2026