DANILO DANČETOVIĆ: PRESJEDNIK HADŽI LEŠI I AKADEMIK BUROVIĆ

– Dokumenta i činjenice o albanskim monstruozitetima –

O relacijama albanskog presjednika Hadži Leši, koji se tri puta sastao sa akademikom, prof. dr Kaplanom Burović, pisali su i drugi. Prije svih albanski diplomata Esat Myftari (Miftari), u njegovom djelu KOSOVA DHE ENVER HOXHA (Kosovo i Enver Hodža), Tirana 2016., gdje su iznete neke istine, ali i neistine, a zatim i pukovnik JV Dževdet Resulbegović (djelo AKADEMIK BUROVIĆ, Ulcinj 2016), koji je pokušao da iznese istinu onako kako je, ali i prećutkujići koješta.

Presjednik Hadži Leši je pročitao roman TRADHTIJA (IZDAJA) našeg akademika još u rukopisu, pošto su mu rekli da je autor uneo u to svoje djelo i njegovo ime, kao komandanta jedne partizanske čete. Kao i svima drugima, njemu se taj roman dopao, pa je zato, čim je objavljen, otišao do gradića Ljušnje da lično upozna autora i da mu čestita za taj tako značajni uspjeh, koji je postigao tim romanom. Tada se o tom romanu samo najpohvalnije pisalo i govorilo u svim slojevima stanovništva Albanije, pa i inostranstva, kako od pristalica režima, tako i od opozicije. Rekli su mu da je i najveći albanski esteta Tajar Zavaljani, preko Radio-Londona, pozdravio autora i čestitao mu, ocjenjujući taj roman kao jedino vrijedno književno djelo, koje je objavljeno u Albaniji poslije Drugog Svijetskog Rata. Izgleda da je ovaj Presjednik prije odlaska za Ljušnje konsultovao i neke albanske književnike u vezi romana, o njegovim kvalitetima i vrednostima. Ne isključuje se i SIGURIMI (Pandan jugo-UDB-e).

Desilo se to negdje krajem 1965. godine, pošto je romanu, u Ljušnje, učinjena i promocija od Doma Kulture i počeli da autora pozivaju za promocije i po ostalim gradovima Albanije. Počeli su da i iz inostranstva dolaze da mu čestitaju i ljube ruku, kojom je napisao taj roman. Javno se govorilo da je JEVANĐELJE albanskog rodoljublja i, pošto im je Enver Hodža, upravo u to vrijeme zabranio KOR’AN i BIBLIJU, oni su ih zamjenili romanom IZDAJA, koji su držali ne samo u ruke, već i pod jastuk. Ali, vremenom se sve izmjeni: Pomenuti Esat Myftari svjedoči : « roman « Izdaja »…iznenada, od jedne prijatne lektire i saveznika propagande za albansku državu (naše ambasade behu počele da ga rasprostiru po raznim mjestima gdje je bilo Albanaca, štaviše i u Saudijskoj Arabiji i Katar) pretvori se u jedan preteći dinamit…» Albanci se počeše sašaptavati da se za sve ono, o čemu se u tom romanu govori da se dešavalo u Jugoslaviji, aludira za Albaniju, gdje su se desili isti događaji.

Značaj ovog romana je svestran, ne samo u kulturnom pogledu, kao jedno umjetničko djelo, već i u društveno-političkom pogledu, kao djelo koje je militiralo i u samoj Albaniji za stvar disidencije, zbog čega su albanske vlasti pohitale da ga zabrane. Zbog toga se i dan-danas bore protiv njega najbezobraznije, pa i pretendiranjem da ga nije napisao Kaplan Burović.

Prvi susret Akademika Burovića sa Presjednikom Leši odvio se u posebnoj vili za zvanična primanja, na brdu iznad samog centra grada. Satima je Presjednik razgovarao sa njim o svemu i svačemu, pa i o epizodi romana gdje se spominje on, partizan Hadži Leši i njegova partizanska četa. Spomenut je i Ismail Kadare, pa i mnogi drugi albanski književnici. Presjednik je željeo da zna njegovo mišljenje o njima i njihovom stvaranju, dok je Akademik, sa svoje strane, željeo da ga stavi na znanje da se on afirmirao kao književnik još u Jugoslaviji, da je i tamo objavio jedan roman i mnoge novelje, pa da je u Jugoslaviji prošao i kroz zatvor zbog svoje disidencije, ali i zato što je branio legitimna prava Albanaca Jugoslavije.

U vezi sa Ismailom Kadare Presjednik kaže Akademiku najgore riječi: da je patološki ambiciozan, sujetan i slavoljubiv, a i tvrdoglav – gdhe (čvor, neotesan, idiot).

U početku razgovora Akademik je pomislio da je Presjednik došao u Ljušnje da ga vrbuje u službi SIGURIMI-a, ali brzo promjeni to mišljenje, jer za tako nešto SIGURIMI nije imao potrebu da angažuje Presjednika. Mogli su da za to angažuju kojeg višeg oficira, ili i generala, kojega od onih koje su mu već ubacili u društvo i, po instrukcijama SIGURIMI-a, oni su ga i primali u svoje stanove ne samo da večera, već i da spava. Supruga jednog pukovnika, Ruskinja, će ga i provocirati. Govoreći sa njim na ruskom jeziku, ona mu kaže ništa manje već: “Nas strance Albanci ne vole. Ili niste to primjetili ?!” Praveći se kao da je nije ćuo, Akademik zagrli svog sinčića i prođe to pitanje u ćutnji. Videći da se on pravi kao da je nije čuo, ona je prekinula dalja provociranja. Tada je on shvatio da SIGURIMI zna sasvim dobro da on nije Albanac, ili da moguće misle za njega da je od onih albaniziranih Jugoslovena, Srbo-Crnogoraca, koji su se integrirali u život Albanaca. Što je više razgovarao sa Presjednikom sve više se ubjeđivao da ovaj Presjednik misli da piše svoje uspomene iz rata, da ga to dovelo tu. On se sjeti i svoje pripovijetke KNJIŽEVNIK, gdje govori o jednom jugoslovenskom majoru, kome piše uspomene iz rata, a koju su mu izneli pred sud Titoisti kao corpus delikti njegovog zločina neprijateljska agitacija i propaganda. Htjede da to kaže Presjedniku, ali se tada otvoriše vrata i u salon uđe Ćemal Murseli, prvi sekretar Sreskog partijskog komiteta. Akademik se poznavao sa njim od kad je bio u Logor jugoslovenske emigracije. Ovaj mu je čovjek ostavio najljepši utisak, pa i njegova supruga, koja je radila kao učiteljica u istoj školi sa njim i njegovom suprugom.

Za njim počeše da dolaze jedan za drugim i ostali zvaničnici grada, rekao bih svi članovi Biroa Partijskog komiteta, načelnik sreskog narodnog odbora Uan Hilja, šef Unutrašnjeg otsjeka puk. Nuči Tira, šef Vojnog otsjeka, presjednik suda i svakojaki drugi presjednici i direktori. Svi su se izmjenjali, sjedeli po 10-15 minuta, najviše 20 minuta, popili kafu, nazdravili i digli se. Jedni su odlazili, a drugi dolazili. Neki su dolazili i po drugi put i čudili se videći Akademika tu, koleno uz koleno sa Presjednikom. Sigurno su se čudili oklen se poznaje ovaj Gugosloven sa njihovim Presjednikom i o čemu to razgovaraju tako dugo ?! Izgleda da se samo Pukovnik Tira nije čudio. On je izgleda bio u toku želje ovog Presjednika da napiše svoje memoare iz rata, ali i za koješta drugo.

Digao se i naš Akademik više puta da izađe, ali mu Presjednik nije dozvolio to. Hvatajući ga za krilo molio ga i tražio od njega da sjedne tu, u foteli, pored njega, i naređivao poslužiocu, kapetanu Selimi, da donese Profesoru slatkiša ili voća, pa i da mu zapali cigaretu. Koliko da znate, prije godinu-dvije, ovaj kapetan Otsjeka unutrašnjih poslova, zlostavljao je Akademika Burovića, pa mu je i priprijetio.

Sada je stajao jadni kapetan u stavu mirno ne samo Presjedniku, već i ovom Gugoslovenu, koga nije mogao ni da zamisli, kamo li i da ga služi, da mu donosi kavu, voća, pa i da mu pali cigaretu, sve u stavu mirno, kao i Presjedniku.

Profesor mu se blago osmjehivao i kao da mu je šaputao: “Zaboravite sve što je bilo, zaboravite, jer ću i ja zaboraviti! Svi se mi borimo i radimo za narodnu vlast i socijalizam, svi smo mi upregnuti u kola dijalektičkog razvoja društva!”

Istovremeno SIGURIMI organizuje da se cio grad digne na noge, posebno jugoslovenski emigranti:“Profesor je kod Presjednika Hadži Leši!” … ”Hadži Leši je došao iz Tirane da ga vi-di, upozna i da mu čestita za roman IZDAJA!” … ”Do za Profesora, za nikoga drugo nije to učinio!…Ni za Ismaila Kadare!” …”Ima toliko i toliko sati što o nečemu razgovaraju!” … Eto kako vas Partija i drug Enver cijene i poštuju !”

I, da ne bi ni emigranti, niti mještani, saznali istinu ove posjete, ove “časti”, šapatom se na sve strane prenosi: “Hadži Leši mu raskazuje doživljaje iz rata. Sigurno će mu Profesor napisati knjigu uspomena iz rata !”

Trebalo im je ovo i da bi umanjili značaj ove posjete Presjednika ovom Gugoslovenu, kako su sa poniženjem zvali emigrante Jugoslavije, pa i same Albance Kosmeta, da ne spomenem ovde i jednu drugu, još goru posprdnu riječ. Tobože je Presjednik došao ne iz poštovanja prema njemu za njegov roman, već da ga iskoristi za svoje poslove. Trebalo im je to da bi svima dokazali i ovako da je ovaj Gugoslav njihov čovjek, a da se i on, sa druge strane ubjedi da Kadare nije njihov čovjek, da je za njih gdhe. Kako će se vidjeti kasnije, SIGURIMI će zadužiti ovog Kadarea značajnom ulogom protiv našeg Akademika.

Svi su čekali Akademika po kafanama i u centru grada, šetajući se gore-dole, da ga pitaju šta je to tako dugo imao da razgovara sa njim Presjednik?! Naravno, mnogi i da raportiraju SIGURIMI-u, kao da SIGURIMI nije imao u toj odaji te vile za primanje svoje prisluškivače, i aparate i ljude, specijaliste za to.

O ovoj posjeti Presjednika Profesor će kasnije napisati i jednu satiričnu pripovijetku.

Tih dana je šef Otsjeka unutrašnjih poslova puk. Nuči Tira objavio kao zasebnu knjigu reportažu iz rata NË SHTROFKËN E FUNDIT TË ARMIKUT (U POSLJEDNJOJ JAZBINI NEPRIJATELJA), za koju se na sve strane grada poče govoriti da je djelo Akademika.

U razgovoru, koji je Akademik imao sa pukovnikom JV Dž. Resulbegovićem, rekao je: “Nit mi je Hadži Leši predložio da mu napišem uspomene iz rata, niti sam napisao Pukovniku Tira bilo što! Mislim da on, puk. Tira, nije ni imao potrebu za mene, jer je imao prijateljstvo sa mnogim albanskim književnicima! Ali je istina, kasnije, da mi je ovaj Pukovnik predložio da zajedno napišemo jedan roman o diverzantima, koji preko Italije i Grčke upadaju u Albaniju!”

Početkom 1967. godine Akademik se ponovo, po drugi put, sreo sa Presjednikom, ovaj put u Tirani, u njegovom kabinetu. Tražio je taj sastanak i požalio mu se da mu sabotiraju stvaranje, da ga persekutiraju zato što je godinu prije uzeo smjelost da kritikuje Ismaila Kadare. Tako je mislio i tako je djelovao, ma da nije mu bilo teško saznati da se iza Ismaila Kadare krije SIGURIMI, da mu SIGURIMI čini svakakve svinjarije, i najmonstruoznije, i da sve to maskira kao da je djelo ovoga i onoga, pa i Kadarea, naročito Kadarea.

Akademik se sjećao riječi gdhe, da je Kadare patološki ambiciozan, sujedan i slavoljubiv, a i tvrdoglav, idiot, koje mu je Presjednik rekao za Kadarea prilikom prvog susreta, ali mu nije bilo ni na kraj pameti da je moguće Presjednik za to bio instruiran upravo od SIGURIMI-a, da je on upravo za to i došao iz Tirane u Ljušnje da mu to kaže. Trebaće mu treći susret sa Presjednikom Leši da se ubjedi da je SIGURIMI i Presjednika Republike upotrebljavao za provociranje i indoktriniranje, za policijsku obradu svojih žrtava. U Albaniji su svi bili u službi SIGURIMI-a. I sam Enver Hodža ! Dok je provociranje bilo najobičnija, svakodnevna stvar.

Ovaj put mu Presjednik kaže da se na prvom sljijedećem plenumu digne i javno iznese to, da ga persekutiraju, što je Akademik i učinio, ali se persekutiranje, kako smo to izložili, nastavilo. Što više, ono se i pojačalo. Sva medija odbijaju da mu objave bilo što. Književnik Sterio Spasev se instruira od SIGURIMIA da mu učini najbezobrazniju provokaciju.

Treba znati da je Kadare, na tom plenumu, zvanično priznao da je kritika Akademika bila umesna i da se on odriče novele PERBINDSHI (MONSTRUUM), dok je roman GENERAL ispravio i učinio drugo izdanje, ispravljeno upravo po kritici Akademika. Ovako se on rasteretio optužbe da persekurira Akademika, za što je sigurno bio na znanje. Jasnije mu sigurno nije mogao reći da persekutora treba da traži drugde.

Akademiku ne samo što više ne objavljuju ništa, već su počeli i da ga vređaju, pa da ga iza ljeđa nazijaju i agentom UDB-e. Za njegov roman IZDAJA rasprostiru glasine da ga nije on napisao, da ga ukrao Ademu Demači, koji je tada bio u jugoslovenskom zatvoru. Početkom školske godine 1969/70 lično šef otsjeka vređa ga vrlo teško pred nastavničkim savjetom, tobože da u njegovim predavanjima ima ideoloških grešaka. Ovaj ga šef, još pri prvom njihovom susretu kritikovao za pravopis albanskog jezika, što se kasnije pokazalo da nije imao pravo, jer su pravopis našeg Akademika prihvatili i albanski akademici, kao što će prihvatiti i istorijske, pa i ideološke stavove.

Iako je na tom skupu odmah shvatio da je šefova kritika svinjarija SIGURIMI-a, koji ovako priprema javno mnenje za njegovo hapšenje, šefu Otsjeka odgovori: “Moja ideoločka shvaćanja ja sam vatreno krstio u borbi sa Josipom Brozom Tito, prolazeći kroz njegov zatvor, a romanom IZDAJA sam ih i promovisao pred cijelim svijetom. Gledajte sebe i svoja shvatanja da niste sami skliznuli sa pozicija marksizma-lenjinizma, jer ja sam i na Universitetu u Tirani položio ispit marksizma-lenjinizma sa odličnim uspjehom !”

U januaru, čim je završio prvi semestar i đaci počeli zimski odmor, Akademik odmah predaje Otsjeku za prosvijetu i kulturu otkaz sa posla, primjer ovaj bez presedana pod zastavom Envera Hodže.

Razlog: “Pretstaviću ga nadležnim višim organima vlasti” – piše tamo Akademik i odmah kreće za Tiranu, pravo kod presjednika Republike Albanije Hadži Leši, misleći da mu je prijatelj.

Sada, na ovom trećem sastanku sa njim, kaže mu otvoreno:

-Sigurimi me proganja, persekutira i vrijeđa! Ja ne znam da sam ma što krivično učinio u ovoj zemlji. A ako sam učinio, neka izvole da me suoče, a ne da me provociraju, ne da me stave i u policijsku obradu, jer je to, verujem, i zakonom zabranjeno.

-Nemojte da postanete manijak,- kaže mu Presjednik i nastojava da ga ubjedi da njihov SIGURIMI ne čini to ni s kim.

Tada mu Profesor potraži da ga premjesti u Durres, misljeći da ga tamo Sigurimi neće proganjati i zlostavljati, pošto je imao ne samo tetku (majčinu sestru) i njene sinove, kćerke, već je imao i rođake svoga oca, od kojih je jedan bio i direktor jedne osmogodišnje škole, pa se nadao da će ga kod njega imenovati na posao.

Presjednik mu reče:

-Ja se ne bavim tim poslom, ali za vas ću to učiniti.

Poslije koji dan poziva ga šef Otsjeka prosvijete i kulture grada Durres i kaže mu:

-Vi ste tražili premještaj kod nas…Imamo jedno prazno mjesto za vas u srednjoj školi sela Golem…ali za vašu suprugu nema mjesta da u istom selu bude učiteljica. Njoj ćemo naći mjesto u nekom drugom selu, pa možda i udaljenom, gdje će morati da ide pješke, jer nema prevoznog sredstva, sem slučajnih kamijona…I stana nemamo…moraćete stanovati u jednoj sobi jedne prizemne seoske kuće, koja nema ni prostren pod… ima pod kao i skoro sve seoske sobe od nabite ilovače…

Profesor ga strpljivo slušao, čineći sve da sačuva prisebnost, hladnokrvnost, sasvim svijestan da mu se to čini od SIGURIMI-a.

Iza ljeđa šefa Otsjeka, koji je sjedio, stajao je na noge Burhan Hoti, inspektor tog Otsjeka, koji je cijenio i poštovao Akademika. On mu je krišom davao znake, posebno prstima, da ne prihvati. I bez toga, svijestan što se sa njim radi, on reče šefu :

-Izvinite me, ali ja se premještam naređenjem Presjednika, druga Hadži Leši. Premještam se iz grada Ljušnje u grad Durres, u grad a ne u sela tog grada. Premještam se porodično, sa suprugom i djecom iz jednog apartmana grada Ljušnje, u neki apartman grada Durres, a ne u seljačnoj kući, prostrta nabitom zemljom…Moguće ne znate ko sam. Dozvolite mi da vam se pretstavim: Ja sam Kaplan Resuli, jugoslovenski politički emigrant i književnik, član Saveza književnika Jugoslavije i eks-glavni i odgovorni urednik beogradskog lista ISKRA, koji sam prošao i kroz jugoslovenske zatvore, član i Saveza književnika Albanije, autor romana IZDAJA…Ja vas molim da se ne izmotavate sa mnom. A ako su vam i naredili da činite ovo, ako nemate poštovanja prema meni, bar vaše dostojanstvo čuvajte i ovakve uloge nemojte da prihvaćate…Recite onima koji su vas zadužili ovom ulogom da im se Kaplan Resuli zahvaljuje na ponudi…

Profesor se diže i, ne pružajući mu ni ruku da se otpozdravi sa njim, okrenu mu ljeđa i izađe iz kancelarije.

Ispratio ga Burhan Hoti, koji mu reče:

-Idite opet kod Presjednika i recite mu šta su vam ponudili.

Akademik mu se zahvali i vrati se u Ljušnje, u istoj školi gdje je i do tada bio. Presjedniku se više nije obratio ni za što, svijestan da je i on jedan od agenata SIGURIMI-a.

Da možda Presjednik nije saznao šta su Akademiku ponudili i kako su izvršili njegovo naređenje ?! Da možda nije bio svijestan šta znači to prekidanje svih veza ovog emigranta sa njim ?! Pa i činjenica što mu se više nije obraćao ni za što, niti da mu kaže što su mu ponudili, zar mu jasno nije govorila da ga SIGURIMI stvarno persekutira, i da se on – prirodna stvar – distancira od njih.

Bio je ovaj Hadži Leši i sam emigrant, i to kod kralja Jugoslavije, bez srednjeg obrazovanja, bez ijednog dana zatvora i bez slova objavljenog nigdje, ni u Albaniji, niti u Jugoslaviji, bio je ovaj Hadži Leši niko i ništa u Jugoslaviji, ali se ni Kralj Jugoslavijen nije poneo sa njim ovako, kamoli ma ko drugi !

Ako on nije bio svijestan šta znači taj tretman od strane albanskih vlasti, Akademik Burović je bio i te kako svijestan. Samo što nije znao zašto se tako ponašaju sa njim. Da mu se sprema hapšenje bio je sasvim svijestan, ali da ga ovi Albanci pripravljaju za kurban novom zbratimljenju Envera Hodže sa Josipom Brozom Tito, nije mu bilo ni na kraj pameti.

Akademik se vrati svojoj djeci i zagrli ih, svijestan da mu rade o glavi, da će ga uskoro likvidirati. Svijestan toga, on je bio i svijestan da ovo sinjaliziranje od strane SIGURIMI-a jeste jedno bezobrazno provociranje da on, u odbrani, učini nešto, čime bi oni opravdali njegovo hapšenje. Bila je to očita provokacija.

Kako vidite, u ovoj zemlji se i Presjednik Republike upotrebljava od SIGURIMI-a za provociranje žrtava, onih koje hoće da uhapse. Ko nije pristao da se prihvati ove uloge, da špijunira, provocira i obrađuje žrtve SIGURIMI-a, ne položaj presjednika Republike, već ni metlu da čisti ulice nisu mu davali.

Praksa SIGURIMI-a je bila da obradi žrtvu pre hapšenja, što znači da ga maltretira, vređa, ponižava i primorava da ona učini nešto što će se okarakterisati kao zločin i – time opravdati pred svijetom njegovo hapšenje.

“E, to neću nikada učiniti! A nevinog izvolite me uhapsiti!”– reče u sebi Akademik.

Poslije ovoga on je pomislio da napravi potražnju za udaljenje iz Albanije, ali je bio siguran da mu to neće dozvoliti. A i ako mu dozvole, da mu neće dati djecu. Pomislio je da uzme djecu i ženu i da uđe u neku ambasadu u Tirani. Ali je bio siguran da ga nijedna socijalistička ambasada neće prihvatiti, a kapitalističke ambasade – isto tako, pošto je bio afirmiran kao komunistički književnik.

Više je puta pomislio da izvrši i samoubistvo, ali je uvijek govorio sebi: “Ti si, Kaplane, komunista! Komunisti ne vrše samoubijstvo! Komunisti se bore do poslednje kapi krvi, do poslednjeg daha !”

Sa tim ubjeđenjima nastavio je svoj život u očekivanju šta će uraditi sa njim. Nikad nije gubio nadu da u redovima Partije rada Albanije ima i pravih komunista, doslednih, koji će vidjeti da se bespravno persekutira i da će jednog dana ustati u njegovu odbranu. On nije skidao s uma da mu je u Kukës kapetan SIGURIMI-a Šaban Braha ustupio svoje mjesto u džipsu SIGURIMI-a da bi stigao na vrijeme na Universitet u Tirani i prijavio se za odbaranu druge diplome.

Nekoliko dana pred hapšenje Akademik je u centru Tirane bio pred kioskom, gdje se prodavala štampa, sam samcat. Na drugoj strani ulice, pred džamijom, bio je sa svojim kolegama Šaban Braha. Čim je ovaj vidio Akademika, otcjepi se od njih, pređe ulicu i zagrli ga, kao nikada prije. Stegnu ga i zadrža u tom stisku dugo, ni da je htio da mu kaže: “Držite se!”

Bio je to njihov posljednji susret.

Poslije proglašenja demokratije Šaban Braha se vratio u Jugoslaviju, u Prizren, sigurno razočaran od onoga što su mu u Albaniji vidjele oči i čule uši. Kao on i mnogi drugi, da ne ka-žemo svi. Albanija, koju su Albanci Jugoslavije zamišljali kao svoju Ve-e-eliku Majku i za nju nisu štedjeli ništa, ni krv i niti život, bila je njihovo najveće razočarenje. Ona im je ispala Ve-e-elika Maćeha, i to od onih najgorih. Albanija Envera Hodže je bila takva i za same Albance Albanije, kamoli za druge. Setite se samo kako je završio Mehmet Šehu, ličnost Br. 2, poslije Envera Hodže.

Kad je Akademik Burović pušten iz zatvora, književnik Vehbi Skenderi mu kaže: “Presjednik Leši vas čeka kod svoje kuće.”

-Šta će ?!

-Pa sigurno hoće da govori sa vama.

-Recite mu da smo se razišli jednom za svagda.

Akademiku, prof. dr Kaplanu Buroviću je Albanski Parlamenat priznao punu nevinost, ali pošto je izdržao preko 20 godina zatvora u zloglasnom Burelju, gdje su permanentno nastojali da ga fizički likvidiraju.

Od vremena je jedan Albanac rekao da se Albanija stvorila da učini Albance da puknu. Kad imamo pred vid ovo, možemo zamisliti šta je bila ova Albanija za nas – nealbance, posebno za Slovene, za Srbo-Crnogorce i Makedonce, ne manje i za Grke, pa i za Vlase, koji su se borili za Albaniju kao za svoju domovinu, lili ne samo znoj, već i krv, položili su za nju i svoje živote.

Od vremena je rečeno: “Ko ne zna što su muke teške, neka pređe Albaniju pješke !”

Danilo DANÇETOVIQ