ДАНИЛО ДАНЧЕТОВИЋ: ДИСИДЕНТ АКАДЕМИК БУРОВИЋ

Akademik, prof. dr Kaplan Burović rođen je u Ulcinju 1934.godine, u jednoj od najistaknutijih porodica tog grada, Perasta i Herceg Novog, Crne Gore i Hercegovine, Trebinja. Ova porodica je odigrala značajne istorijske uloge u istoriji našeg naroda, Crne Gore, Hercegovine i Bosne, Srbije, Makedonije, kao i mnogih drugih zemalja i naroda Balkana, Evrope i svijeta.

U Ulcinju, gdje su stigli iz Perasta njegovi preci za vrijeme turske okupacije, Kaplan je završio osmogodišnju školu, pa je školovanje nastavio u gimnaziji Niša, Skoplja i Dubrovnika. Maturirao je u Beogradu, pri XV Beogradskoj gimnaziji.

Studije je započeo u Skoplju, na Pravnom fakultetu. Diplomirao se dva puta: na Albanologiji u Skoplju i za književnost i albanski jezik u Tirani (Albanija).

Radio je kao glavni i odgovorni urednik beogradskog lista ISKRA i kao profesor književnosti u Tetovo (Makedonija) i u Ljušnje (Albanija).

Hapšen je u Jugoslaviji i Albaniji kao disidentni književnik, osuđen ukupno na 43 godine monstruoznog zatvora, gdje su, u Jugoslaviji i u Albaniji, pokušali više puta i da ga fizički likvidiraju. U Albaniji je stigao kao politički emigrant na putu za SSSR, a po izdržanom zatvoru u Jugoslaviji.

U obe zemlje je formirao porodicu i obe su mu razorene od vlasti. Sa Jugoslovenkom nije imao djece, dok mu je Vlahinja iz Albanije rodila sina i kćerku, Dušana i Dušanku. Tri dana poslije hapšenja Akademika, kćerku, koja je tada imala četiti godina, silovali su mu je, a zatim i masakrirali, dok su mu sina, čim je odrastao, uhapsili i kaznili 7 godina zatvora na bazi jednog insceniranog sudskog procesa. Njegovoj nevesti, u petom mjesecu bremenitosti, skočili su mu nogama na trbuh i primorali je da pobaci dijete. Tako su i njemu razorili brak. Ženu Akademika su vukli ulicama Albanije kao prostitutku i, pokazujući je prstom, pripretili građanima: „Ovako se svršiti i vaše žene, ako budete protiv Partije i druga Envera!“

Po oslobođenju od albanskog zatvora oženio se po treći put, sada u Švajcarskoj. Sa njom ima drugog sina – Antona. Ovu porodicu su se upregli Titoisti i Enverovci zajedno da mu je sruše, a uz svestranu pomoć i švajcarskih vlasti.

Pošto se spasio jugoslovenskog zatvora, svijestan da mu rade o glavi, prebjegao je u Albaniju, gdje je tražio da mu dozvole prelaz u SSSR. U Koncentracionom logoru jugoslovenske emigracije u Čermi-Lušnje, poslije nekoliko dana, saznaje da je SSSR prekinuo i diplomatske odnose Albaniji, da je povukao iz Tirane i ambasadu. Tada je tražio da mu se dozvoli prelaz u Kinu, kod Mao Ce Duna, pa u Kubu, kod Fidela Kastro, pa i na frontu Vietnama, kod Ho Ši Mina. Ne samo što mu nisu dozvolili da ode ni kod kojeg, već su ga stavili u najkriminalniju policijsku obradu da ga ubjede da učini molbu za povratak u Jugoslaviju, pa da tako traže od Tita da mu u zamjenu za njega vrati književnika Martin Camaj. Pošto im je propalaa ova zamjena, provocirali su ga da ubije i svoju suprugu, pa i oboje djece, da bi imali čime da opravdaju njegovo hapšenje i fizičko likvidiranje. Najzad su ga uhapsili sasvim nevinog, inscenirali mu sudske procese jedan za drugim i ukupno su ga kaznili na 43 godina zatvora, tobože za neprijateljsku propagandu.

Kao stranog državljanina, ne samo po međunarodnom zakonu, već ni po albanskom zakonu nisu imali pravo da ga hapse i kazne za neprijateljsku propagandu, baška što on takvu propagandu nije ni vršio u Albaniji. Naprotiv, kako je to istakao pred sudom, pa i dokazao, neprijateljsku propagandu su oni, albanske vlasti, vršile njemu. U optužnici su mu napisali da je u Albaniji pretstavljao političku i ideološku diversiju. Na sve strane su razglasili da je kažnjen kao agent UDB-e. Kako vidimo iz dokumenata, koja je on objavio pod naslovom ENVERISTIČKI SUDSKI PROCESI, Ulcinj 2016, UDB-a se nije ni spomenula ni na jednom njegovom sudskom procesu. I pored toga, po izlasku Akademika Burovića iz zatvora, lično Ramiz Alija, koji je smjenio Enver Hodžu na čelo „komunističke“ Partije rada Albanije, pa je zauzeo i položaj presjednika Albanije, pisao je u francuskom listu L’HUMANITE da je Akademik Burović izdržao u Albaniji 20 godina zatvora kao agent UDB-e. Bezobraznost klike Envera Hodže je morbidna i bez presedana na svijetu.

U zloglasnom zatvoru Bureli Akademiku nisu dozvolili da se sretne ni skim od svojih, niti da sazna da li su mu djeca živa. Pa ni osuđenicima nisu dozvolili da mu priteknu u pomoć zalogajem hljeba. Deset puta su ga na živo odrali u doslovnom smislu riječi, tražeći od njega da se odrekne svojih ubjeđenja, jugoslovenske (srpsko-crnogorske) nacionalnosti i državljanstva, pa i svoje rođene djece. Više puta su ga okupali u krvi. Slomili mu sve zube, pa i ruke i noge. Tretman je imao za cilj ili da ga usmrte, ili da ga izbezume, kako bi ga ispratili u koju umobolnicu i tamo likvidirali fizički. U ćeljiji su mu ubacili i umobolne, koje su huškali na njega da ga ubiju. Svijestan toga on je uprego sve svoje fizičke i intelektualne snage da sačuva i život i svijest. Jednom prilikom, od gladi i krvoliptanja, pretrpio je kliničku smrt. Umalo su ga živog sahranili. Došao je pri sebi upravo u momentu kad su policajci htjeli da ga ponesu i sahrane.

Da bi sačuvao svijest i pamćenje nije ispuštao knjigu iz ruku, a ni svesku i olovku, iako je to bilo zabranjeno. Svojim sitnim rukopisom ispunio je oko 100.000 stranica, koje je uspio i da iznese iz zatvora, pa nam ih je i prikazao na ekranu jedne televizije. Akademik Burović je postigao i dva neobična uspjeha, bez presedana u istoriji istočnih zatvora, pa i čovječanstva:

1.- On nije samo dodavao za čitanje svoja djela sapatnicima, već je uspio iz zatvorske ćelije i da objavi, i to u centralnom organu štampe Saveza književnika Albanije NËNTORI. Tu je 1987. objavio svoj sada poznati disidentni sonet DOĆI ĆU!, kojemu je dodjelena i godišnja nagrada, ne znajući čije je to djelo.

2.- Svojim pismima iz zatvorske ćelije, kojima je demaskirao aktuelne vlasti, on je ubjedio Envera Hodžu da izjavi usmeno i pismeno: „Oni, koji danas rukovode državom i Partijom u Albaniji su jedna crna banda, kriminalna i omražena od čitavog naroda!“

Za svo vrijeme zatvora njegovo ime je bilo tabu, niko nije smio ni da ga šapatom izusti. Iako su albanske vlasti o njemu širile svakojake besmislice, da je tobože kažnjen kao agent UDB-e, za neke – da je izludeo, a za druge – da je umro, većina Albanaca je sačuvala svoje posebno poštovanje prema njemu, koje je iz dana u dan raslo i dostiglo vrhunac sa saznanjem da je potpuno nevin u zatvor i da je upravo Josip Broz Tito taj koji je od Envera Hodže tražio likvidiranje Akademika Burovića i njegovih djela kao uslov za uspostavljanje diplomatskih odnosa na rang ambasada.

Tada se stvori Problem RESULI i pred albanskim ambasadama po svijetu počeše demostracije za njegovo puštanje iz zatvora, što nije učinjeno za nijednu drugu ličnost albanskih zatvora. Zbog toga Enverovci i Titoisti organizuju na Universitetu u Prištini najmonstruozniju demostraciju na svijetu, protiv puštanja Akademika Burovića iz zatvora. Prethode im Enverovac Ismail Kadare i Titoista Adem Demači. Kako se zna, za nevino osudjene ljude se po svijetu demostriralo da se puštaju iz zatvora, dok Albanci, i to akademski građani, demostriraju da se Akademik Burović ne pusti iz zatvora.

Da bi dokazali da su počeli sa demokratiziranjem vlasti, pustiše ga iz zatvora. Kao jugoslovenski državljanin on je odmat zatražio u Jugoslovenskoj ambasadi u Tirani zaštitu, svestan da će ga albanske vlasti sada likvidirati fizički. Nisu ga prihvatili. Naprotiv, jugoslovenske vlasti su nastavile svoju saradnju sa albanskim vlastima protiv njega i učinile sve da se u Albaniji fizički likvidira, sarađujući sa albanskim vlastima u atentatima, koji su mu učinjeni jedan za drugim. Nisu mu u ambasadi zadržali ni rukopise, za što ih je zamolio da mu ih spase. A kad je počeo da objavljuje te rukopise, jugoslovenski ambasador u Ženevi izjavio je: „Da sam znao ko je Kaplan Burović, uhapsio bih albanskog ambasadora u Beogradu i rekao Enveru Hodži: „Pusti mi Kaplana, da ti pustim ambasadora!““

Sina, koji je bez znanja oca ilegalno prebjegao u Jugoslaviju sa svojom nevjestom, jugoslovenske su ga vlasti u roku od 24 sata vratile albanskim vlastima. Nisu mu dozvolili ni da se vidi sa svojim stricom – pukovnik JNA. Dan-danas se Akademiku Buroviću ne dozvoljava ni da registrira djecu u matični otsjek svog Ulcinja, niti brak. Naprotiv, drže ga tamo kao da je oženjen sa onom prvom ženom, Jugoslovenkom, koja se u međuvremenu preudala za drugog, pa je i umrla.

Albanske vlasti su iskoristile Akademika Burovica da Albancima i cijelom svijetu dokažu da su eto poceli sa demokratizacijom zemlje, jer – kad su pustili iz zatvora njega, svog najvećeg neprijatelja, koga neće pustiti?! Za ovo su mu stavili u ruke i mikrofon Radio-Televizije Tirane, pa su i preko svoje štampe pisali da je oslobođen, i preko Hrvatske Telegrafske Agencije, preko podgoričkog lista POBJEDA, preko prištinskih i skopskih medija, i preko francuskog lista L’HUMANITE, do tada primeri ovi bez presedana u njihovoj praktici. Pušteni su iz zatvora i generali, ministri i članovi Politbiroa PRA, ali o nijednome od njih nisu ni riječ prozborili ni preko svojih medija, kamoli i preko stranih. Kao simbol demokratizacije zemlje izneli su i propagandirali samo Akademika Burovića, čime su – nolens-volens – priznali da je ovaj Jugosloven bio njihov glavni neprijatelj. A i jeste, jer se niko do njega nije držao kao on, niko im kao on nije pljunuo u lice da su uzurpirali narodnu vlast i proletersku diktaturu izvitoperili u svoju socijal-fašističku diktaturu.

Pošto su im propali pokušaji da ga fizički likvidiraju, inscenirali su 01. Jula 1991. njegov odlazak za Švajcarsku i uredili stvar tako da im ga švajcarske vlasti odmah vrate, tobože zato što nema plaćenu avijonsku povratnu kartu, koju su mu krišom ukrali na aerodromu u Tirani, kad se popeo na avijon. U planu je bilo da mu se opet da mikrofon RTV Tirane da sâm Akademik izjavi kako su mu albanske vlasti dozvolile da ode za Švajcrasku (Vrhunac njihove demokratije!), ali su ga švajcarske vlasti – eto – vratile…Toliko! U nastavku su se spremali da dodaju: švajcarske ga vlasti nisu primile jer je agent UDB-e. Zato su još u februaru pisali u listu L’HUANITE da je u Albaniji kažnjen kao agent UDB-e.

Iako nije ni posumnjao šta se sa njim radi, Akademik Burović, zahvaljujući uvidnom švajcarskom policajcu na pograničnom prelazu u Cirihu, uspio je da im minira i detronizira taj pakleni plan. Tako je stigao u Švajcarsku, gdje mu je lično presjednik Konfederacije Flavio Kotti dao status političkog emigranta i poželjio dobrodošlicu.

Tada su se angažovali i Enverovci i Titoisti da mobiliziraju protiv Akademika Burovića oba glavna kamena političkog mlina Švajcarske: Kod Stalinista su ga pretstavili kao neprijatelja socijalizma, a kod kapitalista – kao socijalistu i komunistu. Tako su ova dva mlinska kamena počela da mu melju kosti od samog početka, pa to nastavljaju i dan-danas.

Nepokoljebljiv, a uz svestranu podršku plemenitog švajcarskog naroda i plemenitog Saveza književnika Švajcarske, Akademik Burović se održao i drži se još uvijek na noge. Tako je i iz Švajcarske nastavio sa svojom disidencijom.

Akademik Burović se istakao kao publicista, književnik i naučnik, posebno kao borac i heroj za slobodu i demokratiju, Mandela Albanije, Balkana i Evrope. Kao takav on pripada ne samo svom srpsko-crnogorskom narodu, već i svim drugim narodima Balkana, pa – aktuelno – i švajcarskom narodu, jer je pisao i piše ne samo na svom srpskom jeziku i o jugoslovenskim problemima, već i na jezicima drugih naroda, pa i o njihovim problemima. Koliko za primjer navodimo Vlase, koji zauzimaju značajno mjesto u njegovom stvaranju, posebno u onom naučnom. Bio je član Saveza književnika Jugoslavije i Albanije, a sada je i član Saveza književnika Švajcarske. Makedonska Akademija nauka i umjetnosti ga uvela i u svoju enciklopediju. Od vremena je u srpskim, crnogorskim i albanskim leksikonima književnosti i enciklopedijama. Albanci su ga jedno vrijeme imali i u nastavnom programu savremene književnosti, pa su ga proglasili i za počasnog člana jedne svoje Akademije nauka i umjetnosti. Od vremena se nalazi i u svijetskoj WIKIPEDIJI.

Posebno se Akademik Burović istakao kao disidenta. Kao disidentni pjesnik on je prethodio ne samo ostalim jugoslovenskim pjesnicima i disidentima (Đilasu, Zogoviću i Markovskome), već i svim disidentima Balkana, Evrope i svijeta. Njegovom poemom BOJANA on je Disidentni književnik Br. 1 svijeta.

Poema BOJANA je napisana u Dubrovnik, septembra mjeseca 1952.godine i odmah je izrecitirana od samog autora na književnim popodnima. Krajem novembra ona se i štampa kao posebno izdanje i razdaje se na svečanoj proslavi 29. Novembra 1952. u sali Kneževog dvora u Dubrovniku, gdje su se, kao obično, okupili zvaničnici grada da obileže proslavu Dana Republike, a gdje im je ovaj Burović mladalačkom smjelošću izrecitirao stihove:

 

Obale joj s obe strane,

Pritisnule ljute rane…

Kazi sto si vid’la tamo,

Na Golgoti, oj Bojano!

 

Zatim, u decembru 1953. ona je preštampana u Beogradu, u listu ISKRA Br. 4. Istovremeno se preštampava i u Zagreb, u časopisu POLET Br. 4. Kako saznajemo sa interneta, jedan student na Beogradskom universitetu ju je kopirao iz lista ISKRA svojeručno, u više primjeraka, i razdao ju je svojim drugovima. Naredne 1954. Burović uzima sa njom učešće na konkursu poezije u Beogradu, gdje mu se dodjeljuje prva nagrada i Diploma.

Poema BOJANA, iako zabranjena, do sada je objavljena oko 50 puta, prevedena na nekoliko stranih jezika, radio-dramatizirana i emitirana od više radio-stanica.

Prije svega preko nje, a zatim i preko ostalih njegovih disidentnih djela, Burović je izvozio disidenciju i u drugim zemljama i narodima, posebno među Makedoncima, Vlasima i Albancima Jugoslavije i Albanije. Godine 2002 Albanci su prvi koji su mu sred Tirane proslavili 50-tu godišnjicu objavljivanja poeme BOJANA, o čemu su i pisali u svojoj štampi.

Njegov roman IZDAJA, objavljen u Tirani 1965.godine, do sada je doživio pet izdanja, u oko 150.000 primjeraka, isto tako je disidentno djelo. Albanci su ga proglasili za chef-d’oeuvre njihove umjetničke proze svih vremena, pa i za JEVANĐELE njihovog savremenog patriotizma. Preko svega, tražili su i jezik ovog romana za svoj službeni i književni jezik, izjavljujući da je Burović nadmašio, eklipsirao i Ismaila Kadare, rođaka Envera Hodže i najvećeg enverovskog književnika Albanije. I samo ovo je bilo dovoljno da se Burović uvede u crnoj listi vlasti i da se stavi u policijsku obradu da bi se uhapsio i likvidirao, osuđen na smrt još prije hapšenja, bez istrage. Kako se sada zna, ne samo u Jugoslaviji, već i u Albaniji, Kaplan Burović je unet u crne liste jugoslovenske UDB-e i albanskog SIGURIM-a još 1952. godine, odmah nakon objavljivanja poeme BOJANA. U Jugoslaviji je tada i počelo njegovo persekutiranje, proganjanje, koje stiže do njegovog hapšenja i više pokušaja da se fizički likvidira.

U Švajcarskoj se Akademik Burović posvijetio stvaranju, koje mu se svestrano sabotira i od njegovih najbližih, ne samo od braće, već i od djece. Posebnu sabotaciju mu vrše Enverovci i Titoisti, u saradnji sa Stalinistima cijelog svijeta, koji mu organiziraju mobing i satanizaciju, pa i blokadu medija. Nijedna izdavačka kuća ne uzima mu nijedno dijelo za objavljivanje. Ili mu ih uzimaju i, instrukcijama od Stalinista, drže mu ih po fijokama godinama i ne pomišljajući da mu ih objave. To je samo jedna metoda sabotiranja njegovog stvaranja. Zato on, kidajući zalogaje od svojih usta, počinje da privatno objavljuje svoja djela. A pošto mu ih ni knjižare ne uzimaju za rasprodaju, on ih razdaje na poklon. Tada se Stalinisti angažuju da prikupe njegove knjige i da ih spaljuju. Godine 2009.spalili su mu u štampariji Tirane sav tiraž četiri tek objavljenih djela. Vlasti su naredile i privatnim štamparijama da mu više ne uznu za štampu nijedno djelo. Preko medija pozvali su i čitaoce da ne čitaju njegova djela. I pripretili im da će ih uneti u crne liste, ako ih uhvate sa njegovim djelima u ruke. Jedan albanski akademik, „demokratski“ ambasador u Turskoj, pošto je preko štampe izjavio da je najveća greška Envera Hodže što nije ubio Akademika Burovića, pozvao je albanske vlasti da ne dozvole ulazak u Albaniju ni  njegovim knjigama, niti njemu samom. U Dures mu blokiraju knjige, koje je iz Italije, preko Albanije, nosio za Crnu Goru. Morao je da potroši grdne pare da mu ih čblokiraju i vrate. Tada mu je jedna visoka ličnost presjednistva vlade, na oči okupljenog naroda, rekao: „Pođite u Ženevu, o Kaplane Resuli, i pojedite te pare sa svojom djecom, jer ovaj narod ne zaslužuje da se više žrtvujete za njega!“

Treba znati da se do danas niko nije borio u Albaniji za slobodu i demokratiju, da niko nije doprinio kao on za slobodu i demokratiju i da niko nije žrtvovao kao on i koliko on za slobodu i demokratiju. U znak zahvalnosti Albanci traže da mu se granice Albanije zatvore. I ne samo to: oni su proglasili Akademika Burovića za persona non grata i po ostalim zemljama, pa i u njegovoj domovini – Crnoj Gori. Oni su i od Švajcarske tražili da mu oduzme status političkog emigranta i da ga proteraju. Pripretili su mu da će ga baciti i na Međunarodni sud u Hag za njegova naučna otkrića u vezi porijekla Albanaca.

U ovoj trećoj periodi stvaranja Akademik Burović se bavi više naukom, posebno albanologijom, problemom porijekla Albanaca, koji je do njega bio  t a b u. Niko nije smio ni posumnjati u autohtoniju Albanaca i u njihovo porijeklo od Ilira, pa i od Pelazga. On je uspio do sada da objavi po nekoliko djela iz svih disiplina albanologije, oborio je hipoteze najvećih albanskih albanologa, pa i svijetskih, pa i našeg Jovana Deretića, i afirmirao se kao najveći savremeni albanolog na svijetu. Među najznačajnijim mu je djelo KO SU ALBANCI?, priznato kao kapitalno ne samo u njegovom stvaranju, već i kao kapitalno djelo balkanske istoriografije. Svijetski akademici su preko medija izjavili da su djela Akademika Burovića siguran i verodostojan izvor za istoriju albanskog naroda. Štaviše, i da se zgrada albanologije, poslije otkrića Akademika Burovića, treba iznova graditi, počev iz temelja.

Svojom smjelošću Akademik Burović skida tabu sa problema porekla Albanaca i angažuje u diskusiji tog problema sve Albance, Albanije i dijaspore, pismene i nepismene. Svojim djelima i tezama on je udario temelje savremenoj, naučnoj albanologiji, koja se do sada praćakala u vodama romantizma i kriminalnih falsifikata, šikala se u kolijevki antinauke.

Od velike je važnosti što su i trezveni Albanci počeli da usvajaju njegove albanološke teze, koje su mu ekstremni albanski nacionalisti proglasili za crne teze. Činjenica je neosporna da je jedna albanska akademija „nauka“ prekinula svoj rad zbog ovog našeg Kaplana.

Iako svestrano sabotiran, sataniziran i pod mobingom, u medijskoj blokadi ne samo od Enverovaca, već i od Titoista, i od Stalinista, Akademik Burović je do danas objavio 142 djela na srpskom i više stranih jezika, sva privatno, kidajući zalogaje hljeba od svojih usta i stežući kaiš. Razdajući na poklon svoja djela uspio je da razbije titoističku medijsku blokadu, a počeli su da pucaju i okovi enverističke blokade. Izdavačka kuća VISTINIJANA, iz Struge, 2009.godine mu objavljuje djelo ALBANSKITE ISTORIJSKI FALSIFIKATI; IK Gambit iz Jagodine mu 2013. objavljuje drugo izdanje djela KO SU ALBANCI?; 2014. IK VIKTORIJA, iz Niša, objavljuje mu djelo SKADAR (Drugo i treće izdanje čini mu 2015. IK SVETIGORA, sa Cetinja, i to sa ličnim blagoslovom Mitropolita dr Amfilohija Radovića); dok Književna zadruga srpskog nacionalnog savjeta u Podgorici, 2016.godine, objavljuje mu drugo izdanje djela NJEGOŠ I ALBANCI.

Akademik Burović je svojom sirotinjom do danas sponsorizirao i preko 30 izdanja debutanata svih vjera i nacionalnosti, kojima je svestrano i pomagao da pripreme svoja djela za štampu, ne stedeći ni vrijeme, koje mu je tako dragocjeno, ni trud i snage, koje mu presahuju, pa ni novac, koji mu ne stiže ni da plati svoja izdanja.

Posebnu podršku i pomoć on je dao mladim i persekutiranim autorima pokrećući reviju YLBERI (=Duga) i almanak ULCINJ, koje je lično uređivao i sponsorizirao.

Kao književnika, a misleći za njega da je Albanac i njihove gore list, pre hapšenja, albanske vlasti su ga uvele i u službeni program svojih škola, dok po izlasku iz zatvora antienverovci ga proglašavaju i za počasnog člana svoje Akademije nauka i umjetnosti. Kao profesor i doktor nauka imenovan je za sekretara Otsjeka za jezik i književnost te Akademije.

Kad je izašao iz zatvora Akademik Burović je novinarima iskreno rekao svoje pravo ime – Kaplan BUROVIĆ. Do tada je u Albaniji bio poznat sa pseudonimom Kaplan Resuli. U Jugoslaviji je bio poznat sa pseudonimom Kaplan Kaluš. Jos od prvog dana hapšenja u Albaniji, on je nadležnim vlastima izjavio ne samo da je jugoslovenski državljanin, već da je Jugosloven (srpsko-crnogorskog porijekla) i po nacionalnosti, pa je za to više puta štrajkovao radom i gladju, tražeći da se tretira kao Jugosloven. Odmah po izlasku iz zatvora, on je preko svih medija, sa pozicija svijetskog disidenta, nastavio da demaskira Titoiste i Enverovce kao krvave bandite, koji ne poštuju nikakve zakone, pravila i principe civilizovanog svijeta, ponajmanje komunističke. U nemogućnosti da mu se suprotstave i dokažu da su komunisti, Enverovci su iskoristili njegovu izjavu da nije Albanac i odmah su regrutovali šljam albanskog naroda, sve indoktrinirane šovinizmom i rasizmom i bacili ih protiv njega, tobože on negira Albancima identitet, tobože da kaže ne samo za sebe, već i za sve Albance da nisu Albanci, već Srbi. Prethodio im je Ramiz Alija, svojim punim imenom i prezimenom. A kad je Akademik istupio i sa svojim albanološkim tezama, po kojima Albanci nisu ni autohtoni, niti Iliri, ponajmanje Pelazgi, tada su i ovo upotrebili da huškaju svoje Albence protiv njega do monstruoznog sataniziranja.

Naravno da se njegove izjave rasistički indoktriniranim Albancima nisu svidjele. Ponajmanje im se svidjelo da jedan nealbanac, preko svega i Srbin, bude njihov najveći književnik, najveći borac za slobodu i demokratiju. Iskorišćavajući to, ne samo Enverovci, već i Titoisti, mobilizuju ne samo sve svoje snage, već i sav ološ društva, okreću ga protiv njega, pa ga i instruiraju da laju najmorbidnije, najprljavije i najbezobraznije, kako bi zaglušili njegov glas i primorali ga ili da ćuti, kako su ućutali svi drugi i nisu se čuli živi, ili da izvrši samoubijstvo, kako su izvršili neki, protiv kojih su isto tako odmah ustali, ali ne i silom kojom su napali našeg Akademika. Koliko za primjer spominjemo dr Ardiana Kljosi, pokoj mu duši, koga su primorali da izvrši samoubijstvo, jer više nije mogao da suportira sataniziranje i mobing. Monstruozni tretman Akademika Burovića je učinjen i zato, da uplaše sve druge, da vrše na sve druge pritisak i šantaž da se mane demaskiranja socijal-fašističke klike Envera Hodže, jer će se inače i oni tretirati kao on, Akademik Burović. Tako, od obožavanog književnika i borca za slobodu i demokratiju, heroja i genija, Mandela Albanije, odjednom nam pretvorise Akademika Burovića u najomraženiju ličnost istorije albanskog naroda, od heroja nam ga napravise kukavicom, a od genija – umno nenormalnim, pa i bez srednjeg obrazovanja, i bez djela, jer i za njegov roman IZDAJA „pronađoše“ da nije njegov, da su ga napisali mrtvi. Sam samcat, Akademik Burović je istrajao i nastavlja da istraje, ne samo protiv Enverovaca i Titoista, vec i protiv Stalinista cijelog svijeta. Srpski književnik u emigraciji Radovan Milić, godine 2012, objavio je u Sloveniji djelo SVETSKI RAT PROTIV JEDNOG ČOVEKA – Akademik Burović disident Br. 1. Eks-ministar Kulture u Crnoj Gori Budimir Dubak, inače poznat kao književnik, ne samo usmeno, već i pismeno, izjavljuje: „Kaplan Burović je prošao i još uvijek prolazi istinsku Golgotu“.

I samo za to što je izjavio da je Srbin, Albanci su ga osudili na smrt i, preko interneta, pozvali svoje junake da pođu u Ženevu, gde aktuelno živi, da ga ubiju. Preko interneta su mu očitali i opelo. Do sada su na njega izvršili više atentata, uz aktivno učešće i jugoslovenskih vlasti, aktuelno srpsko-crnogorske i makedonske, koje mu se ovako zahvaljuju za njegov izuzetno značajan doprinos stvari integriteta njihovih državnih granica i – posebno – stvari Kosmeta i razgraničenja sa Albanijom.

U međuvremenu ga srpski narod odlikovao zlatnom krunom, proglasio ga za Srpskog viteza, pa i za Svetog ratnika. Iz Rusije su mu, ličnim potpisom kozačkog atamana puk. Vojislava Vidakovića, stigla dva odlikovanja: Sveslovenska nit i Aleksandar Nevski. Srpska Pravoslavna Crkva ga odlikovala zlatnim likom Petra II Petrovića Njegoša. Srpsko naučno društvo – International Assotiation of Urban Ekology EKOMAN, odlikovalo ga sa zlatnom medaljom PEČAT NISA, III VEK. Preko medija narod traži da se proglasi za počasnog građanina, da mu se sred Beograda podigne za života spomenik, pa i da je kao retko ko zaslužio i Nobelovu nagradu, ne samo za njegovu herojsku borbu za slobodu i demokratiju, već i za naučna otkrića, pa i za značajna književna ostvarenja.

Nema ličnosti na svijetu koja se borila, doprinela i žrtvovala kao i koliko on za stvar slobode i demokratije; nema ličnosti na svijetu koja je demaskirala stalinizam kao on, niti koja se borila i bori kao on protiv šovinizma i rasizma. Za srpsku stvar Kosmeta nema te ličnosti koja je doprinela kao i koliko on. Zasluge Akademika Burovića su prevazišle nacionalne okvire. Svojim stavom, borbom i stvaranjem, djelima, on danas pripada cijelom svijetu, svim vjerama i svim narodima.

Do sada je objavljeno preko 150 knjiga za i protiv Akademika Burovića, da ne govorimo o studijama, člancima i člančićima, koji su na hiljade. I pored medijske blokade, cenzure, persekutiranja svake pozitivne riječi o njemu, albanska medija Albanije i njene dijaspore ne skidaju njegovo ime sa svojih stranica, poglavito najprljavijim psovkama, morbidnim uvredama, lažima i falsifikatima. Akademija nauka i umjetnosti Prištine, nastojeći da bude objektivna i da kaže za ovog Kaplana istinu, piše: „Kaplan Resuli bio je bez sumnje jedan od književnika i intelektualaca koji je najviše ogovaran, najviše napadnut, najviše blasfemiran, najviše polemiziran u albanskom svijetu…“

Bio je i jeste! Ali je sve to inscenirano od Enverove crne bande, da bi otstranili pažnju naroda od dokumenata kojima Akademik Burović dokazuje da klika Envera Hodže na vrhu PRA nije bila komunistička, već banditska, koja nije poštovala nikakve zakone, pravila i principe civilizovanog svijeta. U jednoj pjesmi Akademik Burović piše da se dr Karlo Marks vratio sa onog svijeta i stigao u Albaniji kao politički emigrant, pošto ječcuo da na ovom svijetu samo je Enver Hodža marksista-lenjinista. Čim je pod nogama osjetio albansko tlo, Enver Hodža ga ščepao za vrat, uhapsio i optužio da je agent Svetoga Petra. Sva lajanja protiv Akademika Burovića imaju za cilj da prikriju ovu istinu, jer je albanski književnik Sterio Spasev rekao da je Makedonac ipo, pa ga nisu satanizirali kao Akademika Burovića, dok je Francuz Ami Bue izjavio da su Albanci „srpski bastardi“, pa ni njega još nisu ni spomenuli negativno.

Bes Albanaca protiv Akademika Burovića je bes Enverovaca, koji postoje iza rulje, koja čoporativno laje sa nadom da će i Akademik Burović izvršiti samoubijstvo.

Naravno da nisu svi Albanci takvi. Ima i Albanaca koji javno, preko medija, istupaju u njegovu odbranu. Dr Ardian Kljosi, kako naglasismo, u odbrani njega i njegovih albanoloških teza, položio je i svoj život. Drugi su ga proglasili bardom malih naroda i nacionalnih manjina, pa i rušiocem lažnih idola. Proglasili su ga i za sveca, za Isusa Hrista, pa i za Boga. Pjevali su mu i himne, ode i ditirambe.

Akademik, prof. Dr Kaplan Burović je disident Br. 1 ne samo eks-jugoslovenskih naroda, već i Evrope, i svijeta. Sa pozicija disidencije on je doprinio jako-jako mnogo za rušenje stalinizma i uspostavljanje slobode i demokratije ne samo u njegovoj domovini, već širom svijeta. Doprinio i žrtvovao kao niko drugi. Njegovo književno i naučno stvaranje je od posebne važnosti ne samo za njegov narod, već uopšte za sveljudsku umjetnost i sveljudsku naučnu istinu.

 

Kao disidentnog pesnika, a u okviru proslave 65 godišnjice objavljivanja poeme BOJANA i neprekidne, neposustale samopregorne borbe za slobodu i demokratiju, pretstavljamo ga našim čitaocima ovim ciklom pjesama:

Danilo DANČETOVIĆ

 

 

 

 

OKO TRPEZE

 

H.R.

Mom milom batiću.

 

Pogled po trpezi svima šara žedan,

Jer creva nam krče za kapljicom ulja;

Po loncu veslamo, al’ od nas nijedan

Ne može da nađe ni zrno pasulja.

 

 

Otac, majka – ćute…Braća, sestre – jedu,

Kukuruznim hlebom stišavamo creva…

Svakome se jasno vidi u pogledu

Da mu oko srca raste klupko gneva.

 

 

Ustajemo nemi, kao da smo svisli.

Majka Boga moli za hleb naš svagdanji,

I dok otac s tugom o nečemu misli,

Plačnim glasom reče bratić naš najmanji:

 

 

“G’adan cam ja, tata…O’de pa’če meca…

(Ručicu malenu svome bedru muva!)

Otkinite meni…(Svak se namah štreca!)

…Za cve neka mama cupu njime ckuva…”

 

 

Grom iz vedra neba! Ne, smrt ništa nije!

S bolom majka ljubi, teši našeg brata,

Vrcaju nam suze, al’ ih svako krije,

Dok otac, k’o vihor, izlete kroz vrata.

 

Niš,

Jesen 1949.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

B O J A N A

– Fragment poeme –

 

KOČI DZODZE-u,

član Politbiroa CK PR Albanije.^*)

 

Vijuga se,

               teče,

                          juri,

Kraj blatišta

                 k moru

                              žuri.

 

 

 

Mutna joj je

                  voda

                             sva,

Blatna,

            žuta

                   i bez dna.

 

 

 

Obale joj

           s obe

                     strane,

Pritisnule

            ljute

                       rane.

 

 

 

Kuka,

        stenje,

                      šumi, bruji,

Dotle vetar

               nad njom

                              struji.

 

 

Miluje joj

                lice

                       bledo

I šapuće:

            – Ne plač‘,

                         čedo!

 

 

 

 

– Teci dalje!

                   Teci!

                            Teci!

– K moru hitaj!

                   Jade

                               reci!

 

 

– Kaži       

          što si vid’la

                          tamo,

Na Golgoti¹,

                    oj

                        B o j a n o!

 

 

Dubrovnik,

Prva jesen 1952.

________________

*) Koči Dzodze, je likvidiran fizički od Envera Hodže, kao i čitav Centralni komitetet koji je stvorio Komunističku partiju Albanije. Ovu posvetu Akademik Burović je kasnije, u albanskom zatvoru, zamjenio drugom. Posvećuje je sebi, sa najvećim čuđenjem.

1) Golgota – oblast u Izraelu, gdje se misli da je raspet Isus Hristos. Simbolizuje mjesto patnji i bijede, stradanja i mučenja.

 

 

 

MONA LIZA

 

Svetlom umu

Marije Kiri – SKLODOVSKE.

 

Da sam Mona Liza¹⁾ rekla bih svom tvorcu:

-Što ne nisi nazv’o ti Marijom Kiri?!²⁾

Cenili bi više u svakome dvorcu

Slavu njenog uma što se svetom širi.

 

 

-Što me nisi njenom ovenčao slavom,

Da me svet ne gleda samo kao ženu;

Kroz život smo uvek mi znale i glavom

Opštoj sreći služit’ pod ma koju cenu.

 

 

Da sam Mona Liza osmeh bih taj davni

Smenila u prezir za bestidnost ljudi,

I skandal bih svetom izazvala javni,

Da se na dnu groba i sâm tvorac čudi.

 

 

Frine³⁾, Laise⁴⁾ gole nude se sa zida

Svake galerije, k’o sred kupleraja…

Naša mila sestro, zar to nije svida

Preminulog sveta, “izgubljenog raja”?!

 

 

Da sam Mona Liza prezrela bih slast,

Sa zida bih sišla, snela sve po  broju,

Pa u okvir zlatni smestila bih čast:

Mariju i Žanu⁵⁾, komsomolku Zoju⁶⁾.

 

Beograd,

Januar 1954.

_________________

1) Florentinka Mona Liza je supruga nekakvog Frančeska del Giokonda. Po njenom liku Leonardo da Vinči je naslikao jedno od svojih glavnik dela, nazvano “Giokonda”.

2) Marija Kiri Sklodovska (1867-1934),- Poljakinja, koja je sa svojim suprugom Francuzom Pjerom Kiri otkrila radium i dobila Nobelovu nagradu.

3) Frina,- starogrčka kurtizana (IV vek p.n.e). Bila je ljubavnica vajara Praksitela, koji ju je često upotrebljavao kao model za svoja dela, zbog njene vanredne lepote.

4) Laisa,- ime mnogih starogrčkih kurtizana, među kojima je najpoznatija bila prijateljica Alkibijada. Služile su tadanjim vajarima i slikarima kao modeli.

5) Žana d’Ark,- francuska heroina (1412-1431), koja se borila za oslobođenje Francuske od engleske okupacije.

6) Zoja Kosmodemjanska,- ruska heroina, komsomolka, koja se borila za oslobođenje svoje domovine od njemačkih fašističkih okupatora.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

CAJKAN

 

Mrk

Brk

Gordo svija,

Oči

Boči –

Baš k’o zmija.

 

Svi

Mi –

Ništa nismo,

Pravi

Mravi –

I to – bismo.

 

Muk

Stuk

Čim se čuje,

Svako

Jako

Nekud pljuje.

 

Drugo

Jugo

Što ti može?!

Sad

Hlad

Kosti glože.

 

Mrk

Brk

Dok se svija,

Nema

Drema

T u t u n i j a.¹⁾

 

Bitolj,

Januar 1958.

______________

1) Tutunija – Jugoslavija. Ovo ime je stvoreno skraćivanjem poznate Čika Jovine kovanice Jututunija, a ima smisao tu – onde gde smo.

 

 

 

 

 

DOBAR DRUG

 

Dobar drug vredi više od brata,

Ne mo’š ga platit’ tovarom zlata.

 

Gde brat ne može ruku podati,

Glavom će svojom dobar drug stati.

 

Sudska sala,

Tetovo, 18. juni 1959.

 

 

 

 

 

 

 

 

NJEGOVA REČ

 

Drugu V.I.L.

Reč je njegova i barut i plamen,

Iskri se žarom kao kremen kamen.

 

Čim je gde čuju lednici se tope,

Proleće cveta na njegove stope.

 

Reč je njegova balsam naših rana,

Bez nje svemirom ni sunce ne grana!

 

Dubrovnik,

Druga jesen 1952.

 

 

 

 

DUBROVČANKA

 

Kad s’lazi Stradunom¹⁾ lepotom blista,

Ni da je Danica²⁾ sišla sa neba.

Da si mrtav, brate, uskrsnuti treba,

Videt’ je, pa opet mreti odista.

 

Nežnim, lakim hodom divlje košute,

Oko sebe radost razdaje svima;

S osmehom od svakog pozdrave prima,

Ni da skuplja ruže gradom rasute.

 

Boginja lepote ravna joj nije

Kad se plažom šeće rasplete kose;

San li su il’ java te noge bose?!

 

Kakve li to čari prslukom krije?!

I još kada pliva, kad na hrid staje,

Primorkinja vila rek’o bi da je.

 

Dubrovnik,

Januar 1953.

_________________

1) Stradun – glavna ulica u tvrđavi Dubrovnika.

2) Danica – boginja lepote.

 

 

 

 

 

 

 

 

DOĆI ĆU!

 

                    Deci svih uhapšenika na svetu.

 

Koliba je hladna. Ničega nema.

U očima dečjim – ledene suze.

Razumeli niste što sudba sprema

I koja to neman oca vam uze.

 

Bezbroj vas pitanja u korak prate,

Gložu vaša srca…i majke…jadnoj,

“Hoće l’ doći, Duško, de kaži, brate?”

“Naš je tata, Šano…u ćeliji tamnoj!”

 

Od studeni drhte na mokroj slami.

Da me u snu vide žudno prizivaju…

…Doći ću, anđeli, tu – u toj tami,

 

Poljupcima toplim, ma da ne daju,

Pokriću vas nežno, jer vi ste sami…

Doći ću! Doći ću…i ja…na kraju!

 

Zatvor u Burelju,

Albanija, 03. novembar 1973.

 

 

 

DRŽITE SE !

 

Pitate za oca – lažima vas kljuju,

Krv prečistu vašu dan za danom truju.

 

Vi tražite oca – pesnice vam daju…

Držite se, deco, patnje su pri kraju!

 

Zatvor u Burelju,

Albanija, 27. maj 1975.

 

 

 

 

 

 

 

*   *   *

Pregorak je hleb, majko, u tuđini,

                     I nemiran san,

                     I oblačan dan,

Svakome smo za sve sumnjivi i vini.

 

Ljušnje – Albanija,

Februar 1963.

 

 

 

 

 

 

 

 

Тагови: Prof. Dr. Kaplan Burović