BEGLERBEG SABIT-PAŠA RESULBEGOVIĆ i njegova uloga u Rusko-turskom ratu (1806-1812)

Sabit III Resulbegović, praunuk veleslavnog Osman-paše, unuk Sulejman-paše II i sin Mustafa-paše II, kao i mnogi Resulbegovići prije i poslije njega, rođen je u Trebinju, sredinom XVIII. vijeka. Hercegovina je u to doba bila periferna oblast Osmanskog carstva, kojem je moć naglo opadala uslijed eskalacije ranije otpočetih unutrašnjih društveno-političkih procesa i spoljnih pritisaka rastućih evropskih sila. Uslijed ratovanja, pomora, kuge i iseljavanja, te manjka radne snage, stradala je privredna djelatnost i nastupila glad[1]. Uplašeno, da bi u dogledno vrijeme i ovaj ejalet mogao biti zauzet od strane Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, tadašnje muslimansko stanovništvo samo preuzima brigu oko odbrane, jer – poučeno ranijim iskustvom – nije vjerovalo da bi ih u slučaju rata mogli odbraniti sultan ili Porta[2].

U takvim okolnostima Sabit-beg, budući otac svih Kapetanovića, stasava u vrsnog ratnika i široko obrazovanog poliglotu, zbog čega ga sultan često upotrebljava u diplomatskoj službi te ga imenuje na mnoge dužnosti u Hercegovini i Bosni. Ovaj paša sa dvije čelenke – beglerbeg, sandžakbeg, dvostruki kapetan Trebinja, saveznik Napoleona i borac za slobodu – smatra se najznamenitijim Resulbegovićem nakon Osman-paše[3].

[1] Kursar, V. (2013). Turski izvori za demografsku sliku hrvatskog prostora i okruženja (16.-18. st.). Zagreb: MZOS. Citirano prema: Semen, S. (2017). Društveni pokreti i bune u Bosanskom ejaletu u 18. stoljeću u komparativnohistorijskoj analizi, Zagreb: FFZG.

[2] Pelidija, E. (1989). Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699-1718., Sarajevo: Veselin Masleša.

[3] Busuladžić, M. (1937). Resulbegovići – studija. Novi behar, vol. 9, br. 7-12, Sarajevo. Citirano prema: Burović, K. (2008), Burovići – porodična istorija, str. 160. Perast: Balkan.

Kao „izuzetno inteligentan i savremen čovjek“[1], Sabit-paša imao je razvijenu nacionalnu svijest te ga je morila spoznaja o službi tuđinu i okupatoru. Zanesen revolucionarnim idejama svog vremena, gajio je zamisao o oslobođenju Hercegovine. Ovakvu poziciju zauzimali su i drugi predstavnici ove porodice u različitim istorijskim časima, zbog čega su nerijetko padali u nemilost kod sultana, gubili ugled u Carstvu, ali i živote, sudbina ova koja nije zaobišla ni Sabit-pašu.

Nešto prije napada Osmanlija na Crnu Goru, predvođenih Mahmut-pašom Bušatlijom (1785), potomkom Skendera Crnojevića, on inicira satanke sa slavnim skadarskim buntovnikom u Pločama, u Dubrovačkoj Republici[2], i pregovara s njim o buni protiv sultana Selima, odnosno o osamostaljenju Albanije i Hercegovine. Slično djeluje i Ali-paša Janjinski, učestvujući u otvorenoj borbi protiv Osmanskog carstva sa izraženim težnjama za nezavisnost Grčke. Iako do dogovora nije došlo, Sabit-paša će kasnije, kada su se protiv Mahmut-paše digli Turci, držati njegovu stranu, te će za nju pridobiti i „svoje Mostarce“ (Vinaver, 1955, prema Buroviću, 2008). Bušatlija gine u boju na Krusima (1796), o čemu Petar I Petrović govori: „Mi smo ga ubili, ali za sreću zemlje bolje bi bilo, da je ostao živ, jer ga je mati nosila pod pasom tri godine, i on je bio ponajjači zduhač, koga nijesu mogli savladati svi prekomorski“[3]. Istovremeno, Sabit-paša po prvi put dolazi na mjesto trebinjskog kapetana, naslijedivši rođaka Mehmet-pašu VI Resulbegovića nakon njegove smrti. Uskoro komandu prepušta ocu te je ponovo preuzima nakon njegove smrti, što se moralo dogoditi prije 1800. godine, obzirom da mu u junu 1799. knez i vlastela Dubrovnika upućuju upozorenja na pobunjene Konavljane i njihove vođe, pozivajući se na petovjekovno prijateljstvo i saradnju[4].

Nekoliko godina kasnije, u ljeto 1807. godine, Sabit-paša komanduje odbranom Trebinja od rusko-crnogorske vojske, koju u ime Petra I Petrovića predvodi Vuk Radonjić[5]. Napadačke snage se ubrzo povlače preko Polica prema Korjenićima, a zatim do Klobuka, gdje opsjedaju tvrđavu koju junački brani dizdar Arslan Begović[6]. Sabit-paša Resulbegović, mostarski ajan Ali-paša Dadić i komandant Hutova Hadži-beg Rizvanbegović sklapaju savez sa francuskim maršalom Marmonom, koji je u međuvremenu zauzeo Dubrovnik. On šalje komandantu Trebinja nešto oružja, nekoliko brdskih topova i odred od 1.200 vojnika pod komandom generala Lonej (Launay). Francuske jedinice stižu na Klobuk preko Trebinja, a turske preko Ljubinja i Ljubomira. Oni s leđa napadaju borbama iscrpljene rusko-crnogorske snage, koje su, uslijed velikih gubitaka, prisiljene na povlačenje. Tursko-francuske snage zarobljavaju više od pedeset neprijateljskih vojnika i jednog oficira[7]. Turski vojnici, počinju odmah pripremama njihove dekapitacije, što je bila ustaljena praksa u ovakvim slučajevima. Sječu glava razoružanim ljudima, ruskim i crnogorskim vojnicima, spriječio je Sabit-paša, stajući u njihovu zaštitu sa isukanom sabljom. Ovaj Resulbegović je zatim otkupio sve, i Ruse i Crnogorce, plaćajući za svakog od njih po dva cekina[8]. Ovi su zarobljenici pušteni odmah da se vrate svojim kućama. Neki domaći istoričari, poput Mihića (1975), u svojim djelima umanjuju zasluge Resulbegovića u ovoj situaciji, navodeći kako su sječu glava spriječili Francuzi, odnosno da je Sabit-paša tek omogućio da zarobljenike otkupi „jedan francuski general, koji ih je odmah pustio na slobodu“[9]. U svakom slučaju, Francuzi 17. juna stižu u Dubrovnik, gdje dogodine (1808) bez ikakve stvarne potrebe ukidaju, u taj mah čisto formalnu, slobodu stare Republike, uprkos posredovanjima njezinih protektora[10]. Rusi se, prema odredbama Tilzitskog ugovora, povlače iz Boke Kotorske. Ipak, oni ne prekidaju veze sa grofom Ernestom Burovićem, guvernerom Budve, i sinovima njegovog rođaka Trifuna IV, koji – nakon potpisivanja mira – poziva vladiku Petra I u zajedničku borbu protiv francuskog okupatora. Akcije su urodile uspjeha, te su oslobodjeni, osim Budve, Herceg Novi i tvrđava Trojice kod Kotora, ali je pobjeda bila kratkog maha, budući da su oslobodioci ubrzo primorani na povlačenje, a grof Ernest zarobljen[11]. Tako su se, ni prvi ni posljednji put u istoriji, braća po krvi – Burovići i Resulbegovići – s važnih pozicija borili na suprotstavljenim stranama u ratnim okršajima velikih evropskih i svjetskih sila. Crna Gora 1808. godine odbija ponudu upravnika Dalmacije, generala Marmona, za otvaranje konzulata na Cetinju, zbog straha od reakcije Rusije, a ona, obzirom da je nakon napada od strane Napoleona vodila rat na dva fronta, potpisuje mirovni sporazum sa Turskom u Bukureštu 1812. godine.

Opsada Klobuka je, prema izvještaju maršala Marmona, trajala od 7. do 16. juna[12], a po predanju pet ili šest mjeseci. U bitkama se posebno istakao Sabit-paša Resulbegović, kome lično čestita general Lone, dok ga maršal Marmon poziva u Dubrovnik gdje mu priređuje svečanu večeru u čast[13]. Kao uspomena na ovu bitku uklesan je natpis na jednom izvrnutom stećku u klobučkom gradu, a nakon nje su utvrđenju dodate tri cisterne te džamija, zadužbina dizdarovog sina, Hamzage Begovića. Mujezinović (1998: 361) navodi da na drugom stećku stoji natpis koji se odnosi na opsadu, a koji glasi: „Ovu tvrđavu su opsjedali Rusi (Mosko), Crnogorci i raja godine 1222“[14], ali arheolozi ga nisu uspjeli pronaći. Kasnije su svi klobučki kapetani bili iz porodice Kapetanovića, sljedbenika Sabit-paše Resulbegovića.

Sabit-paši Resulbegoviću, međutim, ova pobjeda, osim slave, donijela je i suspenziju sa svih položaja i dužnosti u vojsci i državnoj administarciji. Za šurovanje sa Francuzima smijenjen je sa dužnosti kapetana Trebinja[15], a na položaju ga je zamijenio rođak Ibrahim-paša II Resulbegović, sin Arslan-bega IV[16]. Naime, među muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine vladalo je veliko nepovjerenje prema Francuzima. Pamtio se Napoleonov upad u Egipat i ljudi su se bojali neke prevare, a ovo se nepovjerenje nije dalo pokolebati, makar im „đauri“ pristupali i sa najprijatnijim licem. O tome svjedoče objavljene prepiske Pierre David-a, generalnog konzula u Travniku: „Ovaj varvarski narod, koji na mene gleda velikim nepovjerenjem, mogao bi me u svojoj jarosti i kamenovati…“[17]. S druge strane, sultan Selim III osjećao je da sopstvenom snagom ne može držati pod kontrolom cjelokupnu teritoriju Carstva i voditi uspješan rat sa Rusima, zbog čega je zamolio za francusko vojno posredovanje. Bosanski paša Mehmed objeručke je prihvatio ovaj savez, ukazujući velike počasti francuskim diplomatima i generalima. Potvrdu za to također možemo pronaći u pomenutoj diplomatskoj korespondenciji, u kojoj se govori i o časnom ophođenju turske vojske prema zarobljenicima. „Umjesto da pošalje njihove glave u Carigrad, on (Mehmed-paša) im darova život te spremi u Carigrad samo njihove barjake. On porazdijeli na bojnom polju nagrade pobjediteljima, a kazni one koji se bijahu ogriješili o pravila dscipline i čovječnosti“[18]. Osim toga, ističu se čojstvo i ljubaznost s kojom je poglavar Bosne tretirao Francuze, energično ih štiteći od vlastitih ljudi koji su, zauzvrat „potajno mrmljali protiv njega“[19] i Visokoj Porti u Carigradu upućivali brojne pritužbe, te sloga Turaka i Francuza u taboru kod Trebinja je jenjavala[20]. Sultana je prijateljstvo sa Francuzima koštalo prijestola i glave te na njegovo mjesto dolazi Mustafa IV. U vezi s tim, P. David piše: „Mehmed-paša (…) mi potanko ispriča carigradsku bunu te mi povjeri da sultan ne samo što nije voljan promijeniti dosadašnji politički sistem, nego da želi još bolje učvrstiti prijateljske veze s Francuskom“[21]. Međutim, novi sultan nedugo zatim „okreće ploču“ te daje do znanja Francuzima da mu njihova pomoć nije potrebna[22]. Francuski konzul izvještava kako je Mehmed-paša primio pisma „koja su mu ulila strah obzirom na budućnost“[23] i sugeriše teške posljedice koje bi njegova smjena imala na slobodnu trgovinu Dalmacije i Bosne te neutralizaciju mržnje i otpora lokalnog stanovništva prema njima. U novembru 1807. godine David potvrđuje odluku o opozivanju paše sa bosanskog vezirluka i objašnjava razloge turskih vlasti za takvo postupanje. Naime, neki bosanski muslimani optužili su ga na divanu u Carigradu za tijesne veze s Francuzima, a ne treba odbaciti ni nagovještaj o učešću „tajnih agenata Austrije i Engleske“[24].

Turskoj upravi u Carigradu zasigurno se nije dopadala ni pomirljivost u odnošenju Sabit-paše prema hrišćanima u Hercegovini, o kojoj svjedoči i legenda o smrti hajdučkog harambaše Baja Pejovića na vješalima kod Arslanagića-mosta. Tom prilikom, Sabit-paša je ispričao: „Ja sam od prvog dana moga pašovanja činio sve što sam mogao i umio da Baja okrenem da više ne četuje. Zbog toga sam dolazio i u manastir Dobrićevo, ali nijesam uspio. Svako zlo koje nam je učinio ja sam mu htio oprostiti jer je on to činio junački. Njegovom velikom junaštvu divio se svaki pošten čovjek, a njegovi Banjani vjekovima će se njime ponositi. Zato je moja želja bila, ako ga uhvatim živa ili uspijem da se sa njim sastanem, da ga ubijedim da se poturči. I sestru sam zadržavao da se ne uda da bi ga sa njom oženio. Htio sam mu i pola trebinjskog kadiluka dati. Kada su mi ga doveli korjenićki Turci, a pošto nijesam uspio da ga ubijedim da se poturči, privolio sam moje Turke da ga damo za otkup. Sve sam to učinio da bih spasio junaka kakav se rijetko rađa i kojega je kao takvog sramota vezanog pogubiti. Na žalost, Vi ste otkup poslali po knezu Aćimu Mijoviću, koji je od mene i mojih Turaka energično tražio da se Bajo pogubi. On nam nije pokazao otkup no rekao da Banjani ne daju otkup, a knezovi i iguman neće da potpišu ganarciju da Bajo neće više četovati. To je razlog zbog čega nijesam mogao učiniti ono što sam najviše želio“[25]. Nemoguće je danas sa sigurnošću ocijeniti da li je Sabit-paša zaista govorio istinu, ali su mu povjerovali Bajov brat Petar, svi Banjani i cijela Travunija, obzirom da je knez Mijović ubrzo zatim ubijen iz osvete.

Ovaj Resulbegović bio je ne samo jedna od najistaknutijih ličnosti svoje porodice, već i cijele Hercegovine. Pokazavši milost prema neprijateljskim vojnicima potvrdio je da plemićka krv peraštanskih grofova teče njegovim venama te da čovječnost i pravednost mogu prevladati nad nasiljem i svirepošću čak i u najsurovijim uslovima. Umro je 1809. godine i pokopan je u Trebinju, u Mezaristanu. Njegovi sinovi su vrlo brzo za stalno odselili iz rodnog mjesta i prešli u Vitinu i Mostar, mijenjanjući prezime u Kapetanović. Vrlo je vjerovatno da je za ovu odluku od presudnog značaja persekutiranje Sabit-paše kao branioca hrišćana od strane sultana. Njegovi potomci na ovaj su način nastojali prikriti trag vlastitog porijekla od „izdajnika Carstva“, što su, podsjećamo, činili i drugi izdanci porodice Burović u trenucima kada su bili egzistencijalno ugroženi. Posmrtni ostaci Sabit-paše ekshumirani su 1926. godine te su prenešeni na Rastoke, gdje i danas počiva.

Draga Siniše ŠIJAKOVIĆ

 

Literatura

• Burović, K. (2008). Burovići – porodična istorija. Perast: Balkan.
• Ćorović, V. (1933). Istorija Jugoslavije. Beograd: Narodno delo.
• Jelavić, V. (1904). Iz prepiske francuskog generalnog konzulata u Travniku u godinama 1807-1814. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, br. 16, str. 457-484. Sarajevo: Državna štamparija.
• Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2006). Odluka o proglašenju graditeljske cjeline Stari grad Klobuk, opština Trebinje nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Službeni glasnik BiH, br. 60/08.
• Mihić, Lj. (1975). Ljubinje sa okolinom. Šabac: Dragan Srnić.
• Milović-Perić, V. (1997). Na razmeđu: osmansko-dubrovačka granica (1667-1806). Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
• Pejović, V. S. (1978). Rodoslov novljanskog bratstva Banjanin. Vrbas: Prosvjeta Sombor.
• Rovinski, P. (1888). Pogled Crnogorca na svijet, Cetinje: Glas Crnogorca za 22. maj, br. 22, str. 1.
• Semen, S. (2017). Društveni pokreti i bune u Bosanskom ejaletu u 18. stoljeću u komparativnohistorijskoj analizi. Diplomski rad, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

 

[1] Busuladžić (1937), ibid.

[2] Burović, K. (2008). Burovići – porodična istorija. Perast: Balkan.

[3] Rovinski, P. (1888). Pogled Crnogorca na svijet. Cetinje: Glas Crnogorca za 22. maj, br. 22, str. 1.

[4] Milović-Perić, V. (1997). Na razmeđu: osmansko-dubrovačka granica 1667-1806. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

[5] Mihić, Lj. (1975). Ljubinje sa okolinom. Šabac: Dragan Srnić.

[6] Burović, K. (2008), ibid.

[7] Mihić, Lj. (1975), ibid.

[8] Burović, K. (2008), ibid.

[9] Luburić, A. i Perović, Š. (1940). Porijeklo i prošlost dinastije Petrović, knjiga I. Beograd: Mlada Srbija, str. 239. Citirano prema: Burović, K. (2008), ibid.

[10] Ćorović, V. (1933). Istorija Jugoslavije. Beograd: Narodno delo.

[11] Burović, K. (2008), ibid.

[12] Mihić, Lj. (1975), ibid.

[13] Busuladžić, prema Buroviću.

[14] Mujezinović, M (1998). Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine. Knjiga III-Bosanska krajina, zapadna Bosna i Hercegovina.Sarajevo: Sarajevo-Publishing. Citirano prema: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2006). Odluka o proglašenju graditeljske cjeline Stari grad Klobuk, opština Trebinje nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Službeni glasnik BiH, br. 60/08.

[15] Mihić, Lj. (1975), ibid.

[16] Burović, K. (2008), ibid.

[17] Jelavić, V. (1904). Iz prepiske francuskog generalnog konzulata u Travniku u godinama 1807-1814. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, prepiska br. 47.

[18] Jelavić, V. (1904), ibid. prepiska br. 8.

[19] Jelavić, V. (1904), ibid. prepiska br. 11.

[20] Jelavić, V. (1904), ibid. prepiska br. 38.

[21] Jelavić, V. (1904), ibid. prepiska br. 35.

[22] Ćorović, V. (1933), ibid.

[23] Jelavić, V. (1904), ibid. prepiska br. 37.

[24] Jelavić, V. (1904), ibid. prepiska br. 58.

[25] Pejović, V. S. (1987). Rodoslov novljanskog bratstva Banjanin. Vrbas: Prosvjeta Sombor.