DANILO DANČETOVIĆ: POEMA BOJANA KAO DOKUMENT

– U vezi ličnosti Akademika Burovića –

 

Obale joj s obe strane

Pritisnule ljute rane…

Kaži što si vid’la tamo,

Na Golgoti, oj Bojano !

(Iz poeme BOJANA)

 

 

Disidentnu poemu BOJANA akademik, prof. dr Kaplan Burović napisao je godine 1952. i – iste godine – objavio u Dubrovniku. Sem objave kao zasebno djelo, on ju je i lično recitirao ne samo u grad Dubrovnik, pred gimnazijalcima, pred građanima i pred odabranom svitom državnog i partijskog rukovodstva sreza, već i u Gruž, pred radnicima i mornarima, pa i u grad Cavtat.

Naredne godine, on je ovu poemu preštampao istovremeno u Beograd (List ISKRA Br. 4, 1953.) i u Zagreb (Časopis POLET Br. 4, 1953.). Jedan student Beogradskog Universiteta kopirao ju je iz ISKRE i razdao svojim drugovima.

Akademik Burović je potomak veleslavne grofovske porodice iz Perasta, koja je crnogorskoj istoriji dala više sudija, vojvoda, gradskih kapetana, gradonačelnika i guvernatora, paša i vezira, heroja u ratnim okršajima sa okupatorima domovine, biskupa i doktora nauka, akademika, upravljača Perastom, Herceg Novim, Budvom, Trebinjem, Mostarom, Ulcinjem, pa i Bračom-Hrvatska. A na polju kulture, iz ove porodice imamo, sem Akademika Burovića, i dvije druge ličnosti: dr Luku (1695-1755) i Nikolu (1655-1737)- prestavnik baroka u crnogorskoj poeziji. Ali-paša Rizvanbegović-Burović, vezir Hercegovine, pobratimio se sa Njegošem, vladikom crnogorskim. Bećir-beg Resulbegović, nazvao je svoj brod “Nadežda” i podigao na njemu crnogorsku zastavu, čime je inaugurisao crnogorsku mornaricu 1880. U drugom svjetskom ratu, na partizanskoj strani domovine i naroda, ova je porodica položila živote deset svojih članova, od kojih su i dvije žene.

Poemom BOJANA Akademik Burović se afirmirao kao Disident Br. 1 ne samo Jugoslavije, već i Evrope, pa i svijeta. Afirmirajući sebe, on je afirmirao i jugoslovensku književnost kao prvu, vodeću književnost na polju disidencije. Preko svega on je afirmirao sebe najzdravijim pojmovima i shvatanjem savremene disidencije, pa i šireći disidenciju u druge narode i zemlje, van Jugoslavije.

Za ironiju razvoja stvari, Milovan Đilas je krajem decembra 1953., kad je pročitao beogradsko izdanje poeme, pripretio studentu Kaplanu Resulbegoviću, ako ne pođe stopama svog starijeg brata, puk. JNA Dževdeta Resulbegovića, da će mu tako pritisnuti glavu…da će zaboraviti pjevanje i započeti lelek. Poslije nekoliko mjeseci Đido će baciti partijsku knjižicu i izjaviti sebe za disidenta. Nema ni najmanje sumnje da je i ova poema djelovala ne samo na njega da se okrene protiv Josipa Broza Tita i njegove revizionističke klike, koja je od vremena počela da stvara NOVU KLASU (Radničku aristokratiju), koja je uzurpirala narodnu vlast i proletersku diktaturu pretvorila u ličnu social-fašističku diktaturu Josipa Broza i njegove klike ližisahana.

I ako persekutirana, do danas poema BOJANA je preštampana jedno 50 puta i prevedena na mnoge strane jezike. Prevedena je i na francuski i objavljena u Parizu. Na albanski jezik preveo ju je sam autor, pa ju je i razdao lično širom Albanije još 1961. Kad je ovaj prevod objavljen u Švajcarskoj, u roku od 24 sata poema je stigla u Tiranu i razdata na sve strane Albanije, kao snažno propagandističko sredstvo protiv social-fašističkog terora Envera Hodže, koji je autora, Akademika Burovića, držao u monstruoznom zatvoru Bureli preko dvije decenije. Tada su na autora poeme izvršili atentat enverovci, koji će proslijediti i mnogi drugi atentati, samostalno i u saradnji sa titoistima.

Titoisti su učinili sve, pa i čine sve da niko i ne sazna za poemu BOJANA. Oni će izvesti Akademika i pred sud i kazniće ga za neobjavljenu pripovijetku KNJIŽEVNIK (Napisana na albanski jezik), ne spominjući nigdje poemu BOJANA, ni usmeno, kamo li pismeno. Kao da su insistirali da je i sam autor zaboravi. Sigurno ne uzalud. Razlozi su mnogi. Nastojaćemo da ih pobrojimo:

 

1.- Poema BOJANA je zastava disidencije svih jugoslovenskih naroda, a poglavito srpsko-crnogorskog i makedonskog. Ne manje i hrvatskog naroda, koji je ovu poemu prvi objavio i propratio pljeskanjem, još 1952.godine, u Dubrovniku, a zatim ju je i preštampao u Zagreb 1953.

Maja 1954. godine, poemi BOJANA je sred Beograda dodjeljena pva nagrada, a autoru DIPLOMA, na konkursu mladih pjesnika.

2.- Poema BOJANA nam svjedoči da nije M.Đilas Disident Br. 1 Jugoslavije, niti Crne Gore. Pa ni Venko Markovski ! Poemom BOJANA Akademik Burović im je prethodio. Venko ju je i imitirao.

3.- Kao zastava disidencije ne samo na nacionalnom, jugoslovenskom planu, već i na albanskom, ona se nije svidjela ni titoistima, niti enverovcima. Ne samo zato što ih je snažno demaskirala i stigmatizirala, već i zato što je njen autor i od jednih i od drugih kažnjen kao njihov neprijatelj. Titoisti su htjeli i hoće Đilasa (Iako su ga kaznili !), koji im je poslije Tita bio figura Br. 2, a enverovci – Ismaila Kadare, koji – poslije neuspjeha da se afirmira ni kao najobičniji disident, izjavi da nikada nije bio i neće da bude disident. Štaviše, iako se u početku busao u prsa kao disident br. 1 Albanije, Evrope i svijeta, sada izjavljuje da nikada nije ni pretendirao da je disident. Pošto nisu uspjeli da ga afirmiraju kako su htjeli, Albanci su izjavili da oni nemaju disidenciju, a iz bojazni da im opet jedan Srbin (Kaplan Burović) ne uzleti na prijesto Disidenta Br. 1, kao što im je uzleteo Srbin Skenderbeg na prijesto Nacionalnog heroja.

4.- Poema BOJANA nam svjedoči da je njen autor autentični Jugosloven (Srbo-Crnogorac), jer Albanska majka još nije rodila tog sina koji će Albaniju Envera Hodže nazvati Golgotom. Dan danas ! Izvolite proveriti ! Oni psuju E.Hodžu na sva usta, ali Albanija im je svetinja i pod Enverovom zastavom. Zato i ne spominju ovu poemu.

I titoisti i enverovci, prilikom kažnjavanja Akademika, tretirali su ga kao Albanca. Poema BOJANA ih demantira.

5.- I titoisti i enverovci su optužili Akademika za neprijatelja narodne vlasti, socijalizma i komunizma. Poema BOJANA ih demantuje. I ovo je jedan od razloga što je nisu spomenuli ni jedni ni drugi.

6.- I titoisti i enverovci, pošto su im propali svi pokušaji da ga ubjede da se stavi u službi albanske buršuazije, proglasili su ga za slugu te buršuazije i kao takvog su ga kaznili. Poema BOJANA ih demantuje.

 

O svemu ovome mnogo flagrantnije nam govore ostala njegova djela, posebno roman IZDAJA, koji je do danas doživio pet izdanja. Da Akademik Burović nije ni Albanac niti neprijatelj narodne vlasti, sluga nijedne buržuazije, mnogo bolje nam govore i svjedoče djela koja je napisao u albanskom zatvoru i objavio ih pošto se spasio tog zatvora. Preko svega i svačega to nam svjedoči i dokazuje njegov život, njegovo držanje po zatvorima i u aktuelnoj slobodi, njegova ustrajna i herojska borba za naučnu istinu, bez presedana ne samo u našoj istoriji, već i u istoriji svih naroda svijeta.

Još 1972.godine, okovan u gvožđe i beton najmonstruoznijeg zatvora na svijetu, on je pozdravio monstruuma Envera Hodžu: “PIČKA VAM MATERINA ALBANSKA SOCIJAL-FAŠISTIČKA I ŠOVINISTIČKA BAGRO ! MIČITE RUKE SA KOSOVA, JER JE BILO I JESTE NAŠE !” Baš ovako, na srpskom jeziku, čime mu je dokazao koliko je Albanac i sluga albanske buržuazije.

Borio se (I bori se !) ko se borio za slobodu i demokratiju, lili su krv i položili su i svoje živote, žrtvovali i doprin’jeli za slobodu i demokratiju, za narod i domovinu, ali niko, niko koliko i kao ovaj Ulcinjanin, 10 puta živ odran, pa i živ sahranjen, satrtom porodicom, masakriranom djecom, koji je sasvim slučajno vaskrsnuo, jer nam ga sam Bog spasio i poslao nam ga da preko naučne istine svjedoči o monstruoznim zločinima stalinista, pa i da nas mobilizira ne samo na društvenom, već i na nacionalnom planu i plemenitim stremljenjima.

I pored bjesomučne borbe pet država da sakriju istinu o njemu, do danas, za i protiv njega, objavljene su oko 200 knjiga raznih autora. Progovorile su za njega samo pozitivno i enciklopedije akademija nauka i umjetnosti. Svijetska ga WIKIPEDIA samo slavi.

Iako porijeklom od roditelja muslimana, a sam on – ateista, Srpska Pravoslavna Crkva Crne Gore ga odlikovala svojim najvišim odlikovanjem “Petar II Petrović – Njegoš”. Srpski ga narod odlikovao Zlatnom Krunom i proglasio ga Srpskim Vitezom, pa i Svetim Ratnikom. Dvije druge povelje, Sveslovenska Nit i Aleksandar Nevski, stigle su mu iz Moskve potpisom kozačkog atamana puk. Vojislava Vidakovića. Svi koji ga poznaju, u očekivanju su da mu se dodjeli i Nobelova nagrada, jer zasluge akademika, prof. dr Kaplana Burovića su značajne ne samo za njegov narod, već za sve narode svijeta, ne samo na polju disidencije i književnosti, već i na polu naučnih otkrića i borbe protiv šovinizma i rasizma, borbe za slobodu i stvarnu demokratiju..

Danilo DANČETOVIĆ