Kada je 1961. godine došao u Jugoslaviju, Japanac Kazuo Tanaka, svršeni student rusistike, saznao je da je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Odlučio je pročitati „Na Drini ćupriju“, a potom i ostala Andrićeva djela, kao i druga kapitalna djela srpske književnosti. Uskoro, sa svojim kolegom Hirošijem Jamasakijem Vukelićem, počeo je sa prevođenjem tih djela na japanski jezik.
Njegovom oduševljenju nije bilo kraja kada je pročitao Gorski vijenac pa je odlučio da prevede i to djelo na maternji jezik, za šta mu je bilo potrebno 7 godina. To je radio kada se vratio u Japan.
Nakon rata u BiH, sticajem zanimljivih okolnosti, dva puta bio je gost Višegrađanina Branka Nikitovića. Kada je došao drugi put sa sobom je doveo višečlanu japansku delegaciju.
Nakon smrti, tijelo Kazuo Tanake je spaljeno, a pepeo je prosut u Tokiju, Beogradu i Višegradu.
Film je priča o istrajnosti, posvećenosti i ljubavi Kazuo Tanake prema Jugoslaviji i srpskoj književnosti i građenju mostova prijateljstva između dva naroda.
